StoryEditor
Rukometspali na najniže grane

Rukometni blues: ovdje bi i Gospa teško mogla pomoći

Piše Stanislav SOLDO i Božidar LOVRIĆ
30. siječnja 2017. - 20:17
MT228401

Za razliku od rukometne reprezentacije, koja se na aktualnom Svjetskom prvenstvu u Francuskoj predstavila u više nego dobrom svjetlu, rukomet u gradu Metkoviću spao je na najniže grane u svojoj bogatoj povijesti.

Trenutačno je metkovski rukomet miljama daleko od nekadašnjih zlatnih godina, kada je imao značajnu ulogu, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Europi. Tako Metkovci mogu sa sjetom gledati reprezentaciju u kojoj su ne tako davno dominirali igrači rodom iz Metkovića ili koje je uz ovaj grad vezala rukometna karijera.

Lošu situaciju u nekada rukometnom gradu obilježava i velika rukometna podijeljenost. Nepremostivi jaz je nastao između kluba Metković 1963, koji je član prve HRL jug, Škole rukometa Metković, koja nastupa u 3. HRL jug, te Škole rukometa Jerkovac.

Nažalost, danas se brojni ljubitelji rukometa mogu samo s nostalgijom prisjećati godina samog kraja drugog i onih početnih godina trećeg tisućljeća, kada je tadašnji Metković Jambo, odnosno Metković, ostvario rezultate kojima je grad na Neretvi upisao na sam vrh rukometne karte Europe.
Iako se činilo da će s promjenom vlasti u Metkoviću zapuhati povoljniji vjetrovi za gradski rukomet, to se ipak nije dogodilo.

Dapače, rukomet je tonuo u još dublju rupu, a svemu je kumovala i politika vladajućeg Mosta i oporbenog HDZ-a.

Danas o tome nitko od ljudi bliskih rukometu ne želi javno govoriti, pa tako ostaje samo jedno lijepo sjećanje na daleku 1963. godinu, kada je utemeljen klub danas legendarnog imena Mehanika.

Ta Mehanika je prvi put na sebe skrenula pažnju početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada postaje član tadašnje Hrvatske lige, a zatim Druge savezne lige.

To razdoblje okrunjeno je ulaskom u tadašnju Prvu jugoslavensku ligu 1979., nakon danas legendarnog kvalifikacijskog turnira u Svetozarevu. Nažalost, kao prvoligaši su u njoj plesali tek jedno ljeto. Ipak taj ulazak imao je i jednu pozitivnu stranu jer je potaknuo gradnju sportske dvorane, koja je otvorena 1982. godine.

Novi kvalitetni iskorak metkovski rukomet počinje doživljavati krajem drugog tisućljeća, nakon što je u klubu ključna figura postao Stipe Gabrić Jambo. Paralelo s političkim usponom, Jambo je gradio i svoj uspon na sportskom, odnosno rukometnom planu.

Pred sebe je postavio cilj uzdignuti Metković na krov hrvatskog rukometa, cilj u koji ni najveći optimisti tada nisu mogli vjerovati.

Za ostvarenje tog utopijskog sna trebalo je posložiti i megamomčad, i to počinje 1998. godine. Metković odjednom postaje vrlo primamljiva rukometna destinacija o kojoj se naveliko govori. U grad se vraćaju domaći igrači Goran i Dragan Jerković, Goluža, Dominiković, Jelčić, Medić, Markota..., ali dolaze Metličić, Balić, Pušnik, Zsigmund, Perčin, Kljajić, Matošević, Markovski... Njezino slaganje počelo je pod kormilom Ilije Puljevića, a nastavilo se pod Ivicom Obrvanom. Oni su trebali konačno u nacionalnom prvenstvu prekinuti Zagrebovu apsolutnu dominaciju.

Iako s megasnagom, ova momčad u razdoblju od 1998. do 2002. godine ipak u nacionalnom prvenstvu nije mogla dalje od drugog mjesta. Do željenog prvog mjesta, uz momčad Zagreba, trebalo je nadmašiti i tadašnju kancelariju HRS-a, a te dvije stavke bile su pretvrd orah. I danas se još s gorčinom u Metkoviću sjećaju raspleta rukometne sezone 2000./2001., kada im je "nasilno"oduzeta titula državnih prvaka, "slučaja Lackovića", nakon čega su počele kopnjeti nade da će Metkovci doći do povijesne titule.

Ipak, u nacionalnom Kupu je Metković uspio čak dva puta nadmašiti Zagrepčane, i 2001. i 2002. su se okitili trofejem. Ali to razdoblje je posebno ostalo zapisano nastupima na međunarodnoj sceni, a ostvarenim uspjehom Metković je postao jedan od najmanjih gradova s nekom europskom titulom.

Nakon dva susreta s njemačkim Flensburgom, 2000. godine, Metković se upisao u pobjednike Kupa EHF-a. Osim toga, u sezoni 2001./2002. klub je u Ligi prvaka ispao u četvrtzavršnici, nakon ogleda sa španjolskim Portland San Antonijem.

Nakon toga, rukometna kola u gradu na Neretvi pomalo počinju kliziti nizbrdo. U klubu dolazi do personalnih promjena, odlaska Stipe Gabrića Jambe, što će utjecati i na odlazak brojnih sponzora, ali i kvalitetnih igrača. Iako je nova uprava na čelu s Ivanom Šprljom pokušavala održati klub barem u vrhu hrvatskog rukometa, njegovo kvalitetno urušavanje bilo je teško zaustaviti.

Agonija kluba nastavlja se 13. ožujka 2008. godine, kada je otvoren stečaj nad RK Metković na Trgovačkom sudu u Dubrovniku. Klub ostaje bez svojih tijela upravljanja, a vodstvo je preuzela Zdenka Marušić, stečajna upraviteljica, koja o rukometu nije imala baš nikakve veze, nego je klub vodila kao stečaj kakve tvrtke ili poljoprivredne zadruge.

Usprkos stečaju, klub se pokušavao održati, a svoju posljednju premijerligašku sezonu odigrao je u sezoni 2009./2010., kada su osvojili deveto mjesto. Iako službeno RK Metković nije ispao, u sljedećoj sezoni nije se uključio u službeno natjecanje, tako da se nakon 47 godina aktivnog djelovanja jednostavno ugasio.

Tužan rasplet metkovske rukometne bajke je samo pokazatelj da je teško ostvariva profesionalizacija kluba u maloj sredini, koja je uz to ekonomski nejaka. Tako je nakon pola stoljeća simbol grada Metkovića potpuno nestao. Tiho umiranje kluba nije, nažalost, izazvalo neke dublje tektonske aktivnosti čak ni kod onih koji su se godinama kleli u ovaj sport.

Stvoren je zid šutnje ili potpuna ravnodušnost kao da to nije klub koji je Metković ucrtao u europsku rukometnu mapu. Ipak ima pojedinaca koji s velikom gorčinom i tugom u srcu prate trenutačno stanje u metkovskom rukometu.

Jedan od njih je svakako Zdravko Vučičević, kojeg, uz pokojnog Tomislava Bracu Volarevića, smatraju začetnikom rukometne aktivnosti u Metkoviću, a uz to je tijekom proteklih godina u njemu obavljao različite dužnosti.

– Svih ovih desetljeća bio sam usko vezan uz ovaj klub i jednostavno sebi ne mogu dočarati da smo tako olako dopustili da nam nestane jedna od malobrojnih gradskih veličina. Uništen je trud stotina ljudi koji su kamen po kamen gradili svoju rukometnu tvrđavu. Stvoreno je i rukometu naučeno stotine dječaka, a mnogi su postali svjetske veličine, dobri i pametni ljudi, te vjerujem da će se sjećati svoga kluba i ljudi koji su ih učili rukometu, ali i drugim ljudskim vrlinama – rekao nam je Vučičević.

Koji su, po vašemu mišljenju, uzroci koji su doveli do nestanka RK Metković?

– Mislim da je početak povezan s potpunom profesionalizacijom kluba. Ostvareni su tih godina epohalni uspjesi, ali vrlo brzo će se pokazati da ovakva rukometna bajka nije za male. Koristi su ponajprije imali igrači te menadžeri zahvaljujući unosnim financijskim ugovorima. Uz njih, svakako koristi je imao samo HRS jer se tih godina isprofilirala rukometna reprezentacija, ali istodobno nije podržavao RK Metković, nego ga sramno kažnjavao, oduzimao osvojene titule.

Ovakva profesionalizacija u konačnici je donijela financijske dubioze te na kraju stečaj. Uz to, klub je bio politička pozornica preko koje su vladajući ili oporba, posebno uoči izbora, pokušavali steći naklonost javnosti. Na kraju su ga jedni i drugi ostavili. Ovakvom raspletu je u dobroj mjeri kumovao i vrlo loše vođen stečajni postupak. Nažalost, sjajna rukometna priča u Metkoviću završava najružnijim završetkom, čiji su kraj izrežirali politički stranački obračuni, najprimitivniji revanšizam usmjeren prema onima koji su najnedužniji, a koji su, nema sumnje, budućnost ovoga grada – zaključio je Vučičević.

Druga polovina siječnja po tradiciji pripada rukometnim reprezentativnim nastupima. Ove godine se igra Svjetsko prvenstvo u Francuskoj, gdje su naši reprezentativci na dobrom tragu da još jedno natjecanje uspješno zaokruže.

Nažalost, nakon duljeg vremena reprezentativni dres ne nosi ni jedan igrač koji je ponikao u Metkoviću. Trenutačno jedina poveznica reprezentacije i grada na Neretvi jesu izbornik Željko Babić i njegov pomoćnik Petar Metličić, koji su u njemu ostavili traga kao igrači, odnosno treneri. Iako nisu u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi, ipak je reprezentacija najbolje rezultate ostvarivala u trenucima kada je i metkovski rukomet ostvarivao vrhunske rezultate, kako na nacionalnoj, tako i u međunarodnoj konkurenciji.

No, nažalost, na ta vremena se možemo samo sa sjetom sjećati.

Ali rukomet nije pobjegao iz Metkovića. Dapače, u gradu djeluje nikad veći broj klubova, ali njihova kvaliteta je upitna, reći će rukometni znalci. Trenutačno je najbolje pozicioniran RK Metković 1963, koji se natječe i Prvoj HRL jug, zatim RK Metković Škola rukometa, koja je član Druge HRL jug, te RK Jerkovac koji se uglavnom natječe s mlađim dobnim skupinama. A na ovakvu situaciju nisu samo djelovali sportski razlozi, nego u velikoj mjeri i oni politički koji su vladali Metkovićem gotova dva desetljeća. Podijeljenost između HDZ-a i Jambe, pa u novije vrijeme Jambe i Mosta, odnosno Mosta i HDZ-a, učinili su svoje, a rezultat u konačnici je stradavanje rukometa u gradu na Neretvi.

U ovakvim okolnostima ima masovnosti, ali kvaliteta se rasula kako na seniorskom planu, tako i u mlađim dobnim skupinama. I u ovim kategorijama tek poneki se uspiju probiti u mlađe reprezentativne selekcije, a prije su bili nositelji igre. Nažalost, u ovom trenutku su pojedinačni klupski interesi iznad želje da se podigne kvaliteta. Svi međusobni dogovori su vođeni da se ne bi nešto dogovorilo. A rukometni klub Metković ima itekako dobru i materijalnu osnovu za revitalizaciju.

Gotovo prije tri desetljeća, tadašnji RK Metković, prije RK Mehanika, raspolagao je znatnom površinom poslovnog prostora, više od 500 metara četvornih. U vrijeme kada je Jambo bio gradonačelnik, ti prostori su prešli u ruke Grada. U ovom trenutku vrlo je upitno koliko rukomet ima koristi od tih prostora.

Po nekima, upravo su oni taj kamen smutnje koji ubija metkovski rukomet i zbog kojega nikako ne može krenuti naprijed.

Da bi rukomet u Metkoviću krenuo naprijed, moraju se složiti i nebo i zemlja, a to za sada očito nije moguće.

Jedino bi eventualno Gospa mogla pomoći, jednako kako je, barem po riječima izbornika Željka Babića, pomagala reprezentaciji, ne samo u Francuskoj.

#RK METKOVIĆ

Izdvojeno

02. srpanj 2020 15:58