Vijest je bila iznenađujuća: nakon godinu dana otezanja, sultan Recep Tayyip Erdogan u zadnji je čas, baš uoči početka NATO samita u Litvi, pristao da Švedska uđe u Sjevernoatlantski savez.
- Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan ipak je pristao podržati kandidaturu Švedske za pridruživanje NATO-u - objavio je u ponedjeljak navečer razdragani glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg.
Iznenađenje je bilo tim veće što je samo par sati ranije Erdogan iznio novi turski uvjet za puštanje Švedske u NATO, a to je da Europska unija „otvori vrata” priključenju Turske u EU.
Činilo se tada da će prije deva proći kroz ušicu igle, a bogataši ući u Kraljevstvo nebesko, nego što će Švedska ući u NATO. Pa ipak, samo koji sat kasnije sultan se predomislio i dao blagoslov za Stockholm.
Bio je to samo zadnji u nizu (ne)očekivanih Erdoganovih poteza proteklih dana, koji su sugerirali da vladar Turske možda konačno napušta relativno neutralnu poziciju između Rusije i Zapada - koju je zauzeo od početka ukrajinskog rata – i staje na stranu Zapada.
Povratak pregovorima
Erdogan je najprije u petak 7. srpnja primio u Istanbulu u dvodnevni posjet ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, izjavivši na zajedničkoj konferenciji za novinare da Turska podržava aspiracije Ukrajine za članstvom u NATO-u.
- Nema sumnje da Ukrajina zaslužuje članstvo u NATO-u - rekao je Erdogan, dometnuvši ipak da bi se zaraćene strane trebale „vratiti mirovnim pregovorima” kako bi se rat napokon okončao.
Podsjetimo, mirovni pregovori između Ukrajine i Rusije lani u ožujku održavani su baš u Istanbulu. Prema više izvora, mirovni sporazum praktično je već bio dogovoren, pa su i Rusi u znak dobre volje povukli svoje snage iz okolice Kijeva. Međutim, kako je 5. svibnja izvijestio kijevski list „Ukrajinska pravda”, u Kijev je 9. travnja nenajavljeno došao tadašnji britanski premijer Boris Johnson i naredio Zelenskom da obustavi pregovore i nastavi rat, nakon čega su pregovori doista prekinuti, a rat nastavljen.
- Pravedan mir ne stvara gubitnike – poručio je Erdogan u subotu na konferenciji sa Zelenskim, a ta ja poruka bila upućena kako Zelenskom, tako i onima koji su lani sabotirali već dogovoreni mirovni sporazum.
Erdogan je pritom Zelenskog ispratio iz Istanbula s neočekivanim poklonom: dao mu je petoricu bivših zapovjednika neonacističke ukrajinske postrojbe Azov, koje su Rusi lani u svibnju zarobili u Mariupolju i u rujnu prebacili u Tursku, nakon što su s Erdoganom dogovorili da zarobljenici ostanu u Turskoj sve do kraja rata.
A onda je samo dan kasnije, u ponedjeljak, došao već opisani Erdoganov pristanak na učlanjenje Švedske u NATO.
Tko je koga oslabio?
Promatrači širom svijeta odmah su stali mozgati: je li Erdogan time zabio nož u leđa ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu? I što je izazvalo tako nagli sultanov zaokret?
Na Zapadu se udomaćila interpretacija prema kojoj se Erdogan, vidjevši da je Prigožinov pokušaj puča oslabio Putinovu poziciju u Rusiji, definitivno odlučio prikloniti jačoj strani, to jest NATO-u, okrenuvši leđa Moskvi i Putinu.
Ova interpretacija, međutim, pati od manjka unutarnje validnosti, jer počiva na tezi da je Putinov postpučistički položaj oslabljen, a ta je teza na pomalo klimavim nogama, što možemo vidjeti usporedbom Prigožinova pohoda na Moskvu i preklanjskog napada Trumpovih pristaša na Kapitol u Washingtonu.
S jedne strane, u Washingtonu smo imali tisuće mahom nenaoružanih prosvjednika koji su uspjeli prodrijeti u samu zgradu Kongresa i raspršiti se po kongresnim dvoranama i kancelarijama, dok su tajni agenti pištoljima štitili evakuaciju američkih zastupnika, pa je na pozornici bilo i mrtvih tijela ubijenih prosvjednika. Sve otada priča se i piše o mogućem građanskom ratu u SAD-u.
S druge strane, u Rusiji smo imali pobunu tisuća teško naoružanih vojnika, pripadnika jedne od najjačih svjetskih vojnih formacija, koji su zaustavljeni stotinama kilometara od Moskve, uz minimalne žrtve. Situacija koja je realno mogla završiti katastrofom po Rusiju – u vidu brutalnog građanskog rata - riješena je doslovno istog dana.
Turski šampioni cjenkanja
U najmanju ruku, ova bi usporedba trebala biti dovoljna da se makar preispita teza o „oslabljenom Putinu”, ali Zapadu je toliko potreban narativ o slomu Rusije da se teze koje taj narativ dovode u sumnju uopće ne propituju, što je interesantna analitička redukcija.
Kako bilo, tema je Erdogan. Što ga je ponukalo da se tako naglo predomisli oko Švedske i je li time zabio Putinu nož u leđa?
Kažu da su turski trgovci svjetski šampioni cjenkanja, a geopolitički znalci tvrde da se ta karakteristika odnosi i na aktualnog predsjednika Turske. Pa da vidimo što je sve Erdogan dobio od svoje promjene stava?
Prije svega, vrhunske američke ratne avione. Odmah nakon Erdoganova pristanka na švedski ulazak u NATO objavljeno je kako Amerika pristaje isporučiti Turskoj određeni broj svojih borbenih aviona četvrte generacije F-16.
Erdogan je dobio i švedsku pokornost oko Kurda koji su pred njegovim progonom našli utočište u toj zemlji, o čemu svjedoči priopćenje NATO-a iz Vilniusa:
„Švedska je izmijenila svoj ustav, promijenila svoje zakone, značajno proširila svoju protuterorističku suradnju protiv PKK (Radničke partije Kurdistana) i nastavila s izvozom oružja u Tursku”, stoji u priopćenju NATO-a.
Cijena? Prava sitnica: Kurdi
To je jedna strana medalje, prema kojoj blok koji zastupa naše „zapadne vrijednosti” privlačenjem Erdogana na svoju stranu odnosi civilizacijsku pobjedu nad agresorskom Rusijom i mračnim, autokratskim Istokom. Ali po koju cijenu je izvojevana ta važna pobjeda?
Po cijenu Kurda. Po cijenu višedesetljetnog imidža Švedske – a time i Europe – kao ljudskopravaške destinacije koja bespogovorno štiti sve svjetske disidente iz mračnih autokratskih režima.
Pristajanjem da izruči Turskoj sve Kurde koje Ankara proglasi „teroristima”, bez obzira što se zapravo mahom radi o aktivistima PKK - novinarima, piscima i drugima – Švedska je faktički u ime sigurnosti pogazila vlastite moralne principe koji su je desetljećima činili liberalnom uzdanicom Zapada i čitavog svijeta.
Ukratko: u ime naših „zapadnih vrijednosti” Švedska se pristala odreći možda i najvažnijeg dijela tih vrijednosti. Nakon toga Švedska (a s njom i Europa) izgleda sličnije Erdoganovoj Turskoj nego prije. Nije se Erdoganova Turska „švedizirala” ili „europeizirala”, nego se Švedska „erdoganizirala”.
Drugim riječima, otvoreno je pitanje je li ulaskom Švedske u NATO – odnosno cijenom tog ulaska - Europa više dobila ili izgubila. Što dobiješ na sigurnosnom mostu, izgubiš na moralnoj ćupriji.
Nož u mnogo leđa
Erdogan zapravo čitavo vrijeme koristi jedinstveni geopolitički položaj Turske na razmeđu Istoka i Zapada. Nitko u svijetu nema takvu privilegiranu poziciju (da je zadnjih trideset godina imala drugačije političke elite, tu je poziciju možda mogla imati Ukrajina), zbog koje se oba suprotstavljena bloka tuku za Tursku i zbog koje Erdogan zna da je njemu s obje strane dopušteno što nikome drugome nije.
Zato se od početka ukrajinskog rata i mogao postaviti tako ambivalentno. S jedne strane, osudio je rusku agresiju na Ukrajinu, ističući da i „Krim pripada Ukrajini”, te je Kijevu odmah poslao rojeve bespilotnih letjelica Baryaktar, koji su ukrajinskoj vojsci značajno pomogli u prvim mjesecima rata.
Možemo reći da je već i tada Erdogan „zabio Putinu nož u leđa”, pa ipak, odnosi Moskve i Ankare ostali su stabilni. Odnosno, Rusija se i dalje nastavili truditi oko održavanja dobrih odnosa s Erdoganom.
S druge strane, sultan je odbio uvesti sankcije Rusiji. Štoviše, javna je tajna da upravo preko Turske ide transfer većine zapadnih proizvoda u Rusiju (naravno, uz obilate trgovačke provizije), čime se zaobilaze sankcije i pomaže ruskoj ekonomiji. Možemo reći da je time Erdogan „zabio nož u leđa” i Americi i čitavom Zapadu, pa ipak, odnosi Washingtona i Ankare ostali su stabilni. Odnosno, Amerika se i dalje nastavili truditi oko održavanja dobrih odnosa s Erdoganom.
Nitko drugi ne bi mogao nekažnjeno činiti ovakve stvari, osim sultana. Zato možda izraz „zabijanje noža u leđa” i nije najprecizniji termin za opis Erdoganovih poteza. On naprosto vodi nezavisnu politiku, prema vlastitoj procjeni turskih (i svojih) interesa, što u današnjem vazalnom svijetu izaziva čuđenje i nevjericu.
Uostalom, ako se „nož u leđa” zabija svim stranama, onda to logički ne može ni biti „nož u leđa”.
Delikatna ravnoteža
Moguće su i neke druge interpretacije Erdoganova recentnog zaokreta prema Zapadu. Naime, koliko god bili prijateljski i stabilni, odnosi Rusije i Turske opterećeni su „sukobima interesa” na više frontova: u Siriji Rusija podržava vladu u Damasku, a Turska pobunjenike u Idlibu, dok je u Libiji situacija obrnuta - Turska podržava privremenu vladu u Tripoliju, a Rusija pobunjeničku frakciju generala Haftara.
Ta delikatna ravnoteža između ruskih i turskih interesa čini se da je zadnjih dana narušena nekim ruskim potezima. Terenski izvještaji govore da ruski avioni u Siriji odnedavno pojačano bombardiraju proturske pobunjenike u Idlibu, a spominje se i da su Rusi prebacili dio svoje borbene zračne flote iz Sirije u baze u Libiji.
U tom smislu, ovi najnoviji Erdoganovi prozapadni potezi mogli bi biti odgovor Moskvi na ta vojna zbivanja u Libiji i Siriji.
Iz svega izloženoga, ne treba čuditi da je ruski odgovor na Erdoganovo puštanje Švedske u NATO bio relativno blag, lišen oštrijih tonova. Štoviše, iz Moskve su poručili da Rusija „želi jake odnose s Ankarom usprkos nekim razmimoilaženjima, uključujući i pitanje proširenja NATO-a”, a glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov pred novinarima je umanjivao ocjenu da se Turska odmiče od Rusije i naginje Zapadu:
- Turska se može okrenuti Zapadu, znamo da je u povijesti Republike Turske bilo razdoblja intenzivne orijentacije na Zapad, ali da je bilo i razdoblja kada je ta orijentacija bila manje intenzivna - rekao je Peskov, dodajući kako Rusija razumije da je Turska, kao članica NATO-a, „to morala učiniti”.
Zapravo bi pravi test rusko-turskih odnosa mogao uslijediti idućeg mjeseca: na stolu je, naime, Erdoganov stari poziv Putinu da posjeti Tursku u kolovozu ove godine. Ako ruski car osvane kod turskog sultana, to će biti znak da su ostali u dobrim odnosima, jer teško da bi netko s turskim nožem u leđima putovao iz Moskve u Ankaru.