Još malo pa ćemo uvesti onoliko stranih radnika koliko je odavde naših otišlo trbuhom za kruhom u Irsku i Njemačku. Poslodavcima iz bogatijih zemalja odgovaraju Hrvati jer im jeftinije prodaju svoju radnu snagu od domaćih, a ovdje dobro dođu Azijci jer su zadovoljni plaćom koju im daju naši poslodavci.
Uglavnom, dostavu hrane gotovo su u cijelosti preuzeli Nepalci, Filipinaca je puno u ugostiteljstvu, a Indijaca na gradilištima. I među taksistima, naročito "uberovcima", sve je više stranaca. Mahom je riječ o iznimno skromnim ljudima koji teško zarađeni euro šalju svojim obiteljima, baš kao što su naši Imoćani i Hercegovci radili kad su se šezdesetih našli na "arbajtu u Švabiji".
Sad Hrvati, poput Nijemaca i nekad i danas, pokušavaju "glumiti" pripadnike kaste "bijelih ovratnika". Oni će šefovati, a neka se Albanci penju po skelama i boje fasade, Srbi roštiljaju, a Meksikanke, kao što je u Supetru na Braču, čiste sobe i dočekuju goste. Nažalost, u takvom svijetu živimo. Manje atraktivne poslove prepušta se siromašnijima od nas, onima koji dolaze iz zemalja u kojima se baš i ne mogu pohvaliti velikim ekonomskim dostignućima. To je tužna realnost.
Hrvatska se, deset godina nakon ulaska u EU, promijenila najviše u činjenici da više nije samo zemlja iz koje se iseljava. Danas i mi primamo radnu snagu, i to iz cijeloga svijeta, pa ćemo se skoro susresti sa spektrom problema koji prati njihovu aklimatizaciju u društvu. Stranim radnicima treba pomoći u svladavanju jezičnih i kulturoloških barijera. Omogućiti im sva radnička prava koja i mi imamo, a njihovoj djeci jednaka kao i ona koji imaju naši juniori.
Otvoreno je i pitanje smještaja za strane radnike. Činjenica je da bi to inspekcijske službe trebale kontrolirati. Ne može ih se tretirati kao manje vrijedne pa da noće po šupama, garažama, podrumima i kućama bez struje ili vode desetak kilometara od grada. Takvo što se ekonomskim migrantima događa i drugdje, pa nećemo moći reći, kad nas danas-sutra suoče s tom nedaćom, da nismo znali i da je nismo spremni riješiti. Učimo iz tuđih pogrešaka i ne ponavljajmo svoje.
Na prve pojave rasizma odlično se reagiralo! Počinitelji su, pokazao je to slučaj u Zagrebu, brzo privedeni pravdi, a policiji su pomogli građani. Mržnja se ne smije razbuktati. Sijecimo je u korijenu! Opetujmo papagajski da su svi ljudi pod nebeskim svodom isti, i da među njima nema vrjednijih, nadmoćnijih, jednakijih.
Zato svakog stranog radnika, ako ne više od toga, nagradite barem osmijehom. Neka se osjeća dobrodošao. I neka zna da ga se ovdje poštuje i prima rado. Pa barem mi Hrvati znamo kako je teško zarađivati kruh u tuđoj zemlji, kad naši već preko 150 godina odlaze raditi diljem svijeta. Odlaze da bi se vratili, jer je tuga za domom pregolema. Ni pečalbari koji su ovdje pronašli posao ne osjećaju se drugačije. I njihovo srce plače.