Gojko Šušak, nekadašnji ministar obrane Republike Hrvatske, 1995. godine našao se na čelu pobjedničke vojske u Domovinskom ratu. Gledajući njegov lik i djelo samo iz tog ugla, jasno je zašto ga se slavi.
Slavi ga se, ako ne od baš cijelog političkog establišmenta, a onda od HDZ-a i dijela desnih političkih stranaka – svakako.
No, najbližeg suradnika predsjednika Tuđmana povijest neće pamtiti tek po onoj "sve su brigade udarne, ali samo jedna je Četvrta". Upravo tu Četvrtu brigadu HV-a i druge regularne postrojbe iz sastava naših oružanih snaga, Šušak je, po Tuđmanovu nalogu, davno prije sporazuma o suradnji s Izetbegovićem u Splitu, poslao u susjednu Bosnu i Hercegovinu. I ne da tamo donesu samo mir na područjima na kojima su većinski narod bili Hrvati, već i povuku krvave crte razgraničenja s Muslimanima kojima je bila namijenjena, kako se to tada zločesto govorilo, Alijina "fildžan državica", ilitiga dio Sarajeva i malo zemljice Bosne oko njega.
Cilj je, dakle, bio uspostaviti paradržavu Herceg-Bosnu s glavnim gradom Mostarom i praktički dobar dio Hercegovine i centralne Bosne ako ne formalno pripojiti Hrvatskoj, a onda na terenu taj prostor faktički učiniti dijelom Lijepe naše. Badinterova komisija jasno je potvrdila nepovredivost republičkih granica, pa je Hrvatska, do rata s Muslimanima u BiH, uživala status žrtve jer je tamo neki Mile Martić s "bradonjama" postavio balvane i odsjekao četvrtinu njezina teritorija.
Rušenje mosta u Mostaru
No, onda je Franjo u Bosni poželio napraviti isto, a Hrvatska se, od zemlje patnice kojoj je u pepelu nestao Vukovar, pretvorila u agresora. I to je sve suportirala desna struja HDZ-a predvođena ćaćom – Gojkom Šuškom. I odatle, zapravo, seže ono Thompsonovo nabrajanje, a gdje se, nakon lijepe Zagore i zlatne Slavonije, ne slučajno spominje i Herceg-Bosna, srce ponosno.
I nije to, ta ne budite naivni, ona ustaška Bosna do Drine ili stara Herceg-Bosna, drevno ime za susjednu državu, nego zlokobni Franjin "hrvatski perec" kojeg je pošto-poto htio zadebljati ili posve jasno, kako to i stoji u Haaškoj presudi za udruženi zločinački pothvat: proširiti granicama Banovinske Hrvatske iz 1939., a koje je Gojko Šušak pristao "zamijesiti" po njegovoj naredbi uz silne ljudske i materijalne žrtve. Simbol sveg toga zla je rušenje Starog mosta u Mostaru.
A, to ga je stajalo etikete "muslimanomrsca" jer se iz projekta fantomske HR Herceg-Bosne izrodio rat između dvaju naroda koji su do tada bili saveznici u ratu za neovisnu i jedinstvenu BiH. HVO i Armija BiH, zajedno sa snagama HOS-a, u početku rata žestoko su se mlatili s daleko nadmoćnijim neprijateljem: JNA i Karadžićevom paravojskom, dok Stjepana Kljuića i druge HDZ-ovce koji su sto posto bili za samostalnu BiH i stajali iza hrvatskih glasova za njezinu neovisnost na referendumu, nije zamijenio Šuškov šverc-komerc kadar predvođen isluženim partijskim kadrovima iz Hercegovine, proklamiranim u liku i djelu notornog Mate Bobana.
Spona s emigracijom
U međuvremenu, HOS je, nakon likvidacije Blaža Kraljevića i suboraca praktički nestao, a Šušak, Boban, Tuta, Praljak, Prlić..., potpuno su zavladali zapadnom Hercegovinom i dijelom središnje BiH. Samo su im Hrvati Posavine velikim dijelom otkazali poslušnost i zajedno s Muslimanima nastavili junačku borbu protiv velikosrba i njihovih teritorijalnih aspiracija, na čemu im je "zahvaljeno" u Daytonu. Tamo ih se Tuđman potpisom na mirovni sporazum odrekao i predao ih Republici Srpskoj, protiv koje je izginulo na desetke tisuća Posavljaka. Danas, trideset godina nakon rata, njihove su kuće redom zarasle u korov, a mnoge su i, baš poput imanja Srba iz Hrvatske koji su odavde izbjegli, minirane ili zapaljene s porukom: "Ovdje vam više nije mjesto".
Politički emigrant Šušak, poznat i po tome što je na nekakvim antijugoslavenskim prosvjedima u Kanadi na svinji ispisao Brozov nadimak, od prvih je dana praktički najvažnija spona između ekstremne političke emigracije i Tuđmanova HDZ-a u nastajanju. Kumovao je i pomirenju između najmlađeg jugoslavenskog generala i starih ustaša, koje se činilo nemogućim, baš kao i ono udbaša i emigracije.
Dapače, udario je temelje "big dealu" u Norvalu prema kojem će jugoslavenski tajni agenti zaboraviti tko su sve bili njihovi doušnici iz redova hrvatske političke emigracije, a zauzvrat će upravo Josip Perković ponijeti značku SIS-a s brojem 001!
Upravo je Šušak kasnih osamdesetih bio domaćin kanadske turneje komunističkog disidenta dr. Franje Tuđmana i organizator njegova prvog predavanja. On je taj koji je Tuđmanu najviše pomogao u prikupljanju novca za predizbornu kampanju što se, uz potporu Crkve stranci koja je također dogovorena u Norvalu, pokazalo presudnim na izborima 1990. godine.
Šušak je u siječnju iste godine bio sudionik 1. općeg sabora HDZ-a, održanog u Zagrebu, kada je Tuđman izgovorio spornu rečenicu o NDH: "... NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz kako povijesnih težnji hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika – u onom slučaju vlade Hitlerove Njemačke, koja je na ruševinama Versajskoga krojila novi europski poredak – tih težnji Hrvatske i njenih geografskih granica. Prema tome, NDH nije predstavljala samo puki hir osovinskih sila, već je bila posljedak sasvim određenih povijesnih čimbenika."
Nesumnjivo je ta izjava označila pakt između bivših komunista i ustaša u borbi za "našu stvar", no unatoč tome, Tuđman Šuška nije odmah učinio svojim najbližim i najvjernijim suradnikom. On će to definitivno postati tek nakon odlaska Mesića i Manolića iz HDZ-a, s kojima je gotovo od prvih dana Šušak bio u latentnom sukobu zbog svojih ekstremno desnih političkih uvjerenja.
Da je Šušak poživio, on i Tuđman bi zbog rata između Hrvata i Muslimana u BiH, preciznije zbog objektivne odgovornosti za ratne zločine, u prvom redu logore u kojima su na zvjerski način mučeni i smrtno stradavali Muslimani, završili na Haaškom tribunalu.
To se nije dogodilo, pa se danas Šuška spominje tek kao ministra obrane čija je vojska dobila rat. I to je istina. "Oluja" je vrhunski odrađena vojna akcija koja je dovela do oslobođenja većeg dijela Hrvatske i okončanja rata u BiH. Ratni zločini koji su se dogodili nakon nje teško se mogu staviti na teret Šušku, jer je nadležnost nad oslobođenim teritorijima ubrzo nakon "Oluje" preuzela policija, pa je u tom smislu daleko odgovorniji za sve loše što se dogodilo bio Ivan Jarnjak, tadašnji ministar unutarnjih poslova, no njega je, za razliku od Gotovine i Čermaka, optužnica zaobišla. Najgore od svega je što je za silna zlodjela pravomoćno osuđena tek nekolicina ubojica kojima bi zajednički nazivnik bio – psi rata. Bili su to najgori mogući zločinci. Teški šljam.
Gojko Šušak ni nakon povratka u Hrvatsku nije krio svoj ustaški sentiment. Bio je, zapravo, politički bliže onima koje je Tuđmanov udbaško-sisovski aparat nemilosrdno uklonio: pravašima i HOS-ovcima, nego ekipi "proljećara", odreda bivših komunista, pače, glavešina SKH, JNA i "narodne" milicije, koji su stvorili HDZ, stranku koja će u višestranačju postati monolitna poput nekadašnje Partije.
Šušak se tipujući na Tuđmana i Perkovića, pokazao pragmatičnim Hercegovcem. S potonjim su ga, navodno, vezale jake spone još dok je bio označavan kao protivnik Jugoslavije u Kanadi, što ga je u konačnici i dovelo na važno mjesto ministra obrane.
Ugostitelj i ministar
Nekadašnji "picajol", koji je vremenom dogurao do poslovnog čovjeka u Kanadi, tako je postao prvim čovjekom najvažnijeg resora u ratom zahvaćenoj Hrvatskoj, gospodar života i smrti. Bespogovorno je provodio u djelo sve ono što se dogovaralo na liniji Tuđman/Šarinić – Milošević, pa operacionaliziralo na nižim nivoima kroz sporazume o nenapadanju i zajedničkoj suradnji protiv Muslimana i jedinstvene BiH, kojima su kumovali Mate Boban i Radovan Karadžić.
Preprodaju nafte i oružja Hrvata i Srba nije osmislio Šušak, on je samo sa svojom kamarilom slijepo provodio u djelo ono što je Tuđman, "naganjajući" se i za zelenim stolom a ne samo na ratnom polju, dogovarao sa Slobodanom Miloševićem. I uspio ga je nadmudriti! Oslobodio je veliki dio Hrvatske u "Oluji", a zatim u briljantnoj međunarodnoj mirovnoj misiji, zahvaljujući Jacquesu Kleinu, Vesni Škare Ožbolt i Ivici Vrkiću, vratio istočnu Slavoniju u ustavno-pravni poredak RH.
S druge strane, Milošević se, kako je Tuđmanu i obećao, nije vojno umiješao u "Oluju" nadajući se da će Srbi iz Hrvatske naseliti Kosovo, no tu se grdno prevario. Niti su na koncu ostali u Hrvatskoj, niti su povećali udio Srba na Kosovu koje je zahvaljujući sili jačega, čitaj SAD-a, faktički, a i u formalno-pravnom smislu, za dobar dio članica UN-a postalo neovisnim od Srbije.
Dok će Šuškovi fanovi ratnog ministra obrane pamtiti po onoj: "Gospodine predsjedniče, zadatak je izvršen!", rečenici kojom je okončana izvrsna vojna akcija "Oluja", njegovo ime će za sve koji kritički gledaju na njegovo političko razdoblje u domovini biti sinonim za strašan rat između Hrvata i Bošnjaka, koji je donio ogromne žrtve na obje strane.