Hajduk nije uspio, izgubio je sa 0:1 na Rujevici i time se spustio na minus deset od lidera Rijeke, sedam kola do kraja prvenstva to bi bilo to. Tablica govori više od tisuću riječi.
To što bismo rekli da se Hajduk ove večeri nije osramotio do kraja i da sebi može pogledati u ogledalo, mala je vajda, jer ovo je već četvrti poraz u nizu, treći u prvenstvu i porazno je, optužujuće za sve zajedno da već tri utakmice „bijeli” nisu postigli pogotka, a u zadnje četiri samo jedan, kad je ono u 96. minuti Livaja zatresao mrežu Lokomotive na nabačaj Kleinheslera.
Sve skupa – totalna jalovost, premda je Hajduk gubio sve sa 0:1, samo sa 0:1, taj mali veliki poraz zapravo svjedoči o golemoj razlici između pobjednika i poraženog. Od vrha Himalaje do totalnog ambisa. Hajduk je došao na Rujevicu oslabljen, ali spreman da skupo proda svoju kožu. Borili su se, opet nisu uspjeli. I sad je vrijeme za dublje analize, za pripremu nove sezone što prije.
Nije pomogao ni ulazak, povratak Ivana Perišića koji smije sam sebi reći u svome ogledalu „bože mili kud sam zašo...”, ali to je srce, vuklo ga je da se vrati doma i barem je s te strane miran, ispunio je dječački san... A Hajduk nije šampionski plan.
U prvom dijelu Rijeka je bila za nijansu bolja, što se tiče inicijative, ali opći je dojam bio da se Hajduk drži dobro. Trener Hajduka Mislav Karoglan pribjegao je iskustvu, odmahnuo je rukom na neke kritike i projekcije budućnosti, pa je u prvih 11 stavio i Dialla i Eleza, mornare koje ne treba bacati s palube, držeći se da je bolje imati iskustvo na travnjaku Rujevice, nego mladost. Uvijek nam je govorio kako ne voli da mu zajedno igraju Prpić i Hrgović, previše mladosti i neiskustva na jednom mjestu, jedan do drugoga da budu u zadnjoj liniji, a ovo je bila doista utakmica za tvrde momke, tvrde kosti, što bi se reklo „tough guys”.
Rijeka je, k tome, dojma smo, počela susret ipak pod ručnom kočnicom, derbi je i treba biti oprezan, tako je zaigrala i na Maksimiru protiv Dinama.
Karoglan je stavio Sahitija lijevo, bilo je to logično da pomogne Diallu. Sredinu je napunio Kalikom. Bilo je razvidno da Rijeka napada u valovima, po bokovima, naročito preko svoje lijeve strane gdje su Goda i Pjaca, tandem bivših Dinamovih nada i vedeta držali budnima obranu „crveno-plavih”, svo vrijeme, ali se Moufi nije dao. Hajduk je morao paziti što će mu Riječani skuhati po krilima, zato je udvajao bokove, bočne pozicije, na suprotnoj desnoj strani Rijekina napada bio je opasan Pašalić, a s njim se utrkivao Diallo i vijorio je svojom kosom svezanom u rep. Njega je trener suprotstavio Pašaliću, pa neka je već prežaljen od publike i ne vidimo ga dogodine u sastavu Hajduka. No, ovu sezonu treba odraditi do kraja i bolje je bilo – mislio je Karoglan – staviti Dialla u mlin, nego da mladog Hrgovića stavi na teške muke.
Hajduk je s Uremovićem u obrani, povratnikom par excellance, djelovao vrlo sigurno, uz Lučića na golu, pa se inicijativa Rijeke razbijala o obranu Hajduka kao valovi o hridi Kantride (znamo da se igra na Rujevici, ali hridi su baš na Kantridi). Sredina Hajduka Sigur, Krovinović, Pukštas, Kalik dobro se hrvala.
Hajduku je nedostajala dimenzija napada, ali nije premoć Rijeke bila dostatna za nešto više od 0:0...
Uremović nije mogao svo vrijeme igrati u svome povratku, morao je ući Prpić, baš kao što je i Sahiti izvađen iz igre, umorio se i potrošio se i ušao je „laki mađarski konjanik” Kleinheisler, isticao je taman sat vremena igre, nešto manje...
Međutim, nakon izmjena s klupe, te prelaska na obranu trojice Elez – Prpić – Diallo, kad je htio Hajduk uzeti malo više rizika, sve li ništa, jer rekosmo da je i remi ništa, stvari su pošle po zlu, napadi Rijeke postali su silovitiji i u to je Pašalić zabio, a dotad solidni Diallo trebao je i mogao bolje intervenirati, pa je opet postao tragičar.
Ulaskom Perišića, te Trajkovskog (imao je Aleksandar Makedonski veliku šansu, pa je i on donekle tragičar), utakmica se totalno rastvorila, ali je Rijeka sad vodila, minimalno, ali dovoljno.
Da je Hajduk zabrinuo Željka Sopića, svjedoči da je umjesto Pjace uveo još jednog stopera, Mitrovića, trebalo se braniti. I obraniti se.
Četiri poraza zaredom, teška je optužnica neuspjeha. Rijeka je bila bolja, za 1:0. Ali, više ni ne treba... A sad adio, do nove sezone..