Prošlo je 25 godina od akcije "Oluja", vojno-redarstvene operacije u kojoj je oslobođen hrvatski teritorij pod okupacijom pobunjenih Srba.
Okupirane dijelove Hrvatske oslobađali su, među ostalima, i Dubrovčani, pripadnici Jedinice specijalne policije, među kojima je u tim danima, s oko 30 pripadnika svoje jedinice, bio i Albert Gregov, među sugrađanima poznat kao Grunf.
Nisu ovo dani za puno priče oko "Oluje", akcije koja je trajala od 4. do 7. kolovoza 1995. godine, teško se razgovara o tome. Za njega je život krenuo dalje, kaže Grunf, a iz scena koje mu se uvijek vrte po glavi "čupa" se planinarenjem, kampiranjem, druženjem s drugim planinarima i putovanjima po svjetskim planinama s ekipom.
– Svaki put kad netko od nas odbije pričati na obljetnice, čujem sa strane kako se neki podaci fabriciraju, od ljudi koji nekog datuma uopće nisu bili na nekom mjestu. Ali nije to toliko bitno, nikome ne umanjujem doprinos, ali počne me nervirati, i još uvijek ne razumijem kako takvi spavaju. Ali ne razbijam glavu oko toga. Dani "Oluje" za mene su bili jedan period života na koji sam beskrajno ponosan. Zbog sebe, zbog svojeg sina, i zbog kolega s kojima sam tada dijelio sudbinu. Sretan sam jer sam u tom trenutku svojevoljno pošao u oslobađanje hrvatskog teritorija, s toliko godina koliko sam imao – govori nam Grunf.
Mistificiranje je uzelo maha, kaže.
– Gdje su sve ove akcije koje smo odradili prije toga? Kad ljudi pitaju i kad izgovorim: "Jesam, bio sam u ‘Oluji‘", ljudima izgleda kao da sam prošao Kambodžu, Vijetnam i sve ostalo. A ovo prije, to nitko ne doživljava, a bilo je puno teže, gore...
Prisjeća se puno toga, ali još je više toga zaboravio.
Testiranje jedinica
Nije više početak rata, vojska je organizirana, bolje opremljena, uslijedila je akcija "Maslenica" i počelo se s držanjem Velebita. Tu se jedinica, kaže Grunf, već dosta osula, došao je Medački džep, pa nastavak držanja položaja na Velebitu. Bile su to pripreme za najveću akciju, konačno oslobađanje hrvatskog teritorija, ali ništa se još nije znalo.
– Malo si gore, pa malo doma, i tako stalno. S držanjem Velebita nastavilo se sve do "Oluje", par godina, naizmjenično uz zadatke po dubrovačkim položajima. I tad smo čuli priče da se sprema akcija, i da bi se trebala dogoditi u srpnju. Testirali su da vide koliko brzo se jedinice mogu stvoriti gdje su potrebne. Nakon toga počela je "Oluja".
Dovučeno je 90 posto kontingenta Specijalne policije i svih ostalih jedinica i znali su da to nije bezveze. Kad su vježbe završile, kao ronilac dobio je poziv za Mali Lošinj i pripremu za polaganje certifikata za instruktora. Bio je tamo kad je čuo da je počelo okupljanje u matičnim jedinicama.
– Kako sam bio na Lošinju, stavili su umjesto mene nekoga drugoga, ali sjeo sam u auto, vozio ko luđak i stigao. Rekao sam zapovjedniku da ja idem, pa ako su posljedice zatvor ili kazna, nema problema. Zapovjednik je bio dosta blagonaklon prema mojoj želji i tako sam pošao. Koliko god to zvučalo patetično, u tom sam momentu osjetio da je to neki povijesni trenutak, da je to kraj, i da ja jednostavno moram biti tamo.
Tridesetak pripadnika Specijalne jedinice je krenulo, do Zadra normalno, a dalje u planinu po mraku, na početne položaje, Sveti Rok. Gore su bili još 3. kolovoza.
– Četvrtoga kolovoza u pet ujutro krenuli smo u akciju. Tek tada sam se onako sam sa sobom zapitao, malo sam se, recimo to tako, usro, mislio sam, čovječe, gdje se guraš, a možda ti ovdje i nije bilo mjesto, možda se sve to tako izdogađalo upravo da izbjegneš, možda je sudbina htjela da ti ne ideš... Ali što sad, ugrizo sam i sad žvači, tako sam sebi rekao i to je to. Cijelo vrijeme rata viđao sam ljude kako ginu, ali svi smo bili nekako kao usmjereni, kao hipnotizirani, i tek sad sam se prvi put zapitao o tome što radim i zašto. S tih je položaja krenulo, i odmah na početku je minsko polje, malo očišćeno, vjeruješ u "čistače", idemo jedan za drugim, imamo pravac, ne znam kako to ispričati...
Malo ideš, malo zalegneš, malo naletiš na otpor, malo ovo, malo ono, ali išlo je brzo, organizirano, osjećali smo se moćno, prvi put u ratu. Prvi put bili smo "al pari", nije to ratovanje ko ođe, oni lupaju sa svime s dvadeset kilometara, a ti za taj dan imaš par metaka. Smiješno, ali tako je bilo, improvizacija. Mi smo išli do Gračaca na takav način, lupanje cijeli dan, spavanje ispod nekog stabla u nekom selu, pere te adrenalin, stanje u kojem ti ne znaš ništa nego izvršiti zadatak. Ujutro opet nastavak, vidiš da svi napreduju, čuješ preko veze, ali čuješ svako malo da je netko poginuo, lijevo-desno od tebe, ideš dalje i moliš Boga da to ne budeš ti. Možeš biti ateist, isključivi logičar, ma nema tu, kad je takva situacija, nečemu se moliš da ostane glava. I onda negdje u 10, 11 ura čujemo preko veze, 4. brigada ušla je u Knin. Kad smo mi to čuli... pa nas je trebalo gasiti! Nastao je totalni šou, veselje, sreća...
Munjevit prodor
Cilj – Gračac. Okupator je već bio donekle slomljen, a prodor "Oluje" munjevit, iako je teritorij bio velik, da Gregov i dandanas ne vjeruje koliko je dobra bila organizacija i koordinacija. Nakon svega, ne zbraja ni ne oduzima, ali sjeća se da su se medalje i ordenje dijelili šakom i kapom, a najčešće su ruku pružali oni s početka naše priče.
– Od "Oluje" imam osobnu satisfakciju. Imam to da mi je Brunu drago. Ne volim imati ništa od toga, a sve što i dobijem, dam njemu. Kad dobiješ medalju za hrabrost, nema mi tu snagu, čak mislim da je nisam zaslužio. Radio sam ono za što sam išao, nije to ništa što je vrijedno posebne nagrade. Mogao si se pokupiti, neki i jesu, poštenije nego da su na silu ostali i napravili problem za drugih 50 ljudi. Mi smo bili sjajna grupa i stvarno sam na to ponosan. Ja sam završio taj mali dio vremenske crte, nastojim to ne gledati emotivno i izbiti sebi iz glave svakodnevne psihoze u koje čovjek neminovno upada. Ja se čupam. Idem u planine, to volim. Kampiram, družim se ili soliram.
Sad se ovih dana, kad su te obljetnice, i ja moram malo uprisebiti, uhvati me sto fleševa, ali grmim nekako dalje, prisjećam se, ali s nekim ponosom, s nekim drugačijim, manje emotivnim pristupom. Pomislim na sve nas, posebno na opis nas kao grupe u tim akcijama. Tadašnji zapovjednik svih jedinica Željko Sačić opisao nas je u jednom razgovoru: "Nema ih puno, ali su zajebani."
To je bilo puno prije one "Malo nas je, al nas ima". Ali znači isto.