Overlay
14738932
cottagecore

Pođimo na selo, tamo još ima mira? Istražili smo aktualnu fascinaciju seoskim načinom života, dobili odgovore na pitanje koje mnoge intrigira...

20. rujna 2020. - 19:15

Svježe ispečen kruh umotan u suncem izblijedjelu pregaču, bujni vrt koji blista pod kapima rose, zaigrane domaće životinjice koje naivno prilaze nadohvat ruke promatraču, tek oprana, pomalo nemarno obješena odjeća koja vijori na vjetru... Ovakvih ste se prizora posljednjih mjeseci itekako mogli nagledati a da niste morali ni mrdnuti iz grada, ni putovati kroz vrijeme.

Dovoljno je bilo ukucati hashtag #cottagecore i eto vas u svijetu kojim žubore potočići, bose noge trčkaraju šumskim puteljcima, sočne pite naizgled same iskaču iz pećnice, a, ako ste dobri, možda načas ugledate i Štrumpfove.

Ovakav pastoralni eskapizam u aktualna nesigurna pandemijska vremena doživio je strelovit uzlet (analitičari društvenih mreža tvrde više od 500 posto), no sam pojam "cottagecore" postoji već dvije godine, što navodi na zaključak da ga ne bismo smjeli vezivati isključivo uz želju za bijegom iz izolacije u tijesnom stanu. 

Sudeći po tome kako pomno prate influencere koji trče s kokošima, reklo bi se da brojni korisnici Instagrama jedva čekaju svoju gradsku "ćibu" zamijeniti seoskom kolibicom u kojoj bi sami izrađivali maslac, kukičali miljetiće i nadali se da će im Bilbo Baggins navratiti na čaj.

 

No dojam može zavarati, osobito na društvenim mrežama, pa je moguće da nitko od poklonika ovog trenda ne misli uistinu svoj gradski život zamijeniti onim à la campagne. Ipak, očito je da o tome barem sanjare, a situacija je uistinu ironična jer njihovi su pretci prije par generacija isto tako snivali o bijegu sa sela u grad.

Premda je novost što je ovako masovno iskazano, priznavanje prednosti ruralnom načinu života i nije tako nova stvar. Da je "nešto trulo" u gradskom načinu života upozoravaju stručnjaci već cijelo stoljeće, a među njima se posebno ističe sociolog Louis Wirth. Sagledavajući promjene do kojih dovodi nagla urbanizacija, u svojoj studiji "Urbanism as way of life" iz 1934. godine Wirth je iznio niz nedostataka načina života u velegradu, poput otuđenja, gubitka identiteta i urušavanja vrijednosti.

– Jedan od problema koje je donijela urbanizacija jest isparavanje identiteta jer onaj tko je u rodnom mjestu bio poznat po nekoj kvaliteti u masi ljudi u gradu postaje samo broj. Nadalje, različiti ljudi pristigli iz različitih sredina teško se međusobno uklapaju, među njima dolazi do nerazumijevanja i sukoba. Sve to skupa vodi do degradacije ljudskih vrijednosti pa se tko je kakav i koliko vrijedi utvrđuje jezikom novca – objasnio nam je ovu problematiku doktor sociologije Renato Matić.

Od Louisa Wirtha mnogi su došli do sličnog zaključka i počeli fantazirati o provincijskoj idili. "Poslat ću sve kvragu, živit ću u planini i sadit ću blitvu i krumpir", imao je običaj prijetiti jedan moj poznanik, nije baš jasno kome, no najčešće se događalo kad bi mu sjela kakva ovrha.

Unatoč tome, eno ga još uvijek u gradu, kao i, zađimo u sferu pretpostavki, većina poklonika gore navedenog hashtaga. Jer vjerojatno na nekoj razini itekako kuže da svijet koji glorificiraju na društvenim mrežama ima jedan nezgodan nedostatak: u njemu nema struje...

Dobro, nećemo biti zločesti, jer očito je da se iza ove potrebe za odmakom od urbanog životnog stila, pa makar i u romantiziranu interpretaciju nečeg što nikad nisu iskusili, krije nešto dublje. Možda je bolje da riječ prepustimo psihologu.

– Tehnološki razvoj, koliko god da nam je donio dobra, udaljio nas je od vlastite prirode postojanja i sposobnosti preživljavanja, pa nije čudno što se danas sve više ljudi odlučuje na povlačenje u ruralne dijelove i uzgajanje vlastitih plodova ili barem o tome mašta. 

Boravak u prirodi donosi nam mnoštvo benefita, među kojima su veći osjećaj sreće i zadovoljstva, smanjen osjećaj hostilnosti te povećan općeniti dojam smislenosti života – objašnjava psihologinja Tina Brzić, koja i sama u slobodno vrijeme voli skoknuti do nešto više od sat vremena vožnje udaljene obiteljske kuće.

Ta ladanjska formula dobro je poznata mnogima, a u Splitu je do prije dvadesetak godina bila toliko općeprihvaćena da bi svakog petka zamjetno opustjela parkirališta, osobito u rubnim dijelovima grada nastanjenima pridošlicama iz Zagore. Svakog se vikenda masovno odlazilo "na selo", odakle se vraćalo punih prtljažnika, no s, kladimo se, puno manje stresa.

Kladimo se i da su se već tada neka djeca, gunđajući zbog povratka asfaltu i školskim obvezama, zaklela da će, baš kao moj prije spomenuti poznanik, jednog dana sve poslati kvragu i otići iz grada.

Jer mnogi i jesu, o čemu nam svjedoče u ispovijestima pod radnim naslovom "Mlada obitelj napustila grad i sad uživa na selu", pozirajući ponosno na obnovljenoj djedovini ili pred kućom kupljenom za tek dio cijene gradskog krova nad glavom.

Jedna od takvih je Lada Novak Starčević, koja se s 28 godina iz rodnog Zagreba preselila u selo Dubranec u Vukomeričkim Goricama. Govori nam kako je njezin suprug Emanuel, rodom Slavonac, žarko želio živjeti u kući, što si u gradu nisu mogli priuštiti pa su krenuli u potragu izvan grada. I pritom, naivno i početnički, kupili kuću u ulici bez vode. 

Bilo je to prije 11 godina. Voda je došla prije tri. U međuvremenu su dobili dvoje djece. Zamislite kako im je bilo veselo s malom djecom u kući bez vode. Zato Lada danas savjetuje sve koji razmišljaju o preseljenju na selo da u obzir uzmu i probleme kakvi im u gradu ne bi pali na pamet.

– Trebali bi dobro razmisliti mogu li to oni, zapravo. Vidjela sam mnoge koji su došli iz grada pa nakon samo jedne puste zime odustali i vratili se natrag ili su ih na to natjerali dugovi. Na selu je vrlo važna spremnost na kompromise. Prestaneš željeti nemoguće, prebaciš fokus sa stvari koje ne možeš imati na ono što imaš. Neki to ne mogu, dođu na selo s idiličnom slikom pa se razočaraju – primjećuje Lada, priznajući kako je njezinu suprugu prije koju godinu propao posao s kokošima hrvaticama (jer je bilo puno lisica) pa su i sami dobili oštru lekciju o izazovima života na selu.

I psihologinja Brzić razmišlja na sličan način primjećujući kako se život na selu iz gradske perspektive može činiti kao bajka, no u stvarnosti život u skladu s prirodom nosi važnu lekciju truda, rada i prepuštanja onomu što jest.

– Priroda ima svoj tempo i potrebno je uložiti puno truda kako bismo dobili plodove, a prirodne nepogode mogu dovesti do trenutačnog uništenja svega oko čega smo se mučili. No, takav nas život uči otpuštanju i započinjanju ispočetka, karakteristikama svojstvenima za cijeli životni ciklus – smatra Brzić te primjećuje da će takvo iskustvo svakome tko se na njega odluči dati odgovor na pitanje je li spreman na život bez moderne tehnologije, odnosno koliko je o njoj ovisan. 

Isto čujemo i od Lade, koja, premda pomirena s odricanjem od nekih malih zadovoljstava koje nudi život u gradu i oduševljena činjenicom da su joj djeca odrasla bosa i sretna, priznaje da seoska idila ima svoje nedostatke.

– Kad sam se selila iz Zagreba, mama mi je rekla nešto što mi je zvučalo vrlo čudno i smiješno, no sada nije. Pitala me: "A gdje će ti dijete na satove klavira?" – prisjeća se Lada, u čijem mjestu ne da nema satova klavira, nego nema ni vrtića, ni produženog boravka u školi, pa djecu, svakog jutra kad ide na posao, vodi sa sobom u Zagreb.

Da, Lada svakog dana putuje i premda to mnogima zvuči kao "tlaka", zapravo bi moglo biti idealno rješenje. Samo je potrebno naći selo u "zoni Zlatokose", da se poslužimo terminom istraživača svemira – dovoljno daleko od grada, a opet dovoljno blizu da se do posla može stići za manje od sat vremena.

Ideja je to koju podržava i naš sugovornik sociolog. Podsjećajući da je takav način života na Zapadu poznat još od 70-ih, Matić predviđa da će u budućnosti još više uzeti maha, to više što se zahvaljujući modernoj tehnologiji, ali i iskustvu s izolacijom koje je to potvrdilo, mnogi poslovi mogu obavljati od kuće, što smanjuje potrebu svakodnevnog putovanja do radnog mjesta.

– Sada je moguće donijeti odluku o preseljenju u mirniju sredinu bez da se moramo odreći svoje profesije. Vjerujem da će taj trend postajati sve masovniji, jer ljudi postaju svjesni da kvaliteta života nije na prodaju pa povlače potez koji im se čini smislenijim. Žive u prirodi i bave se zemljom, no uz to obavljaju i posao koji ima veze s njihovom strukom, a na taj način izbjegavaju da ih gradska sredina "proguta" – mišljenja je sociolog Matić, a njegov stav podcrtava i zaključak koji nam je dala psihologinja Brzić.

– Danas, kad je cijeli svijet suočen s egzistencijalnim strahom, povratak prirodi čini se kao najbolje rješenje. Živjeti u skladu s okruženjem, njegujući svoje mjesto unutar prirodnog sistema, donosi nam važne lekcije prihvaćanja i fleksibilnosti koje dovode do zadovoljnog i ispunjenog života.

Svjesnost

'Ljudi postaju svjesni da kvaliteta života nije na prodaju' mišljenja je sociolog Renato Matić

14. listopad 2020 14:08