'Čemu ovo?'. Pitanje je to koje postavljaju gotovo svi koji su se odvažili napisati kritiku biografskog filma o Bowieju, Stardust. Možda bi, čitajući redom očajne kritike uradak Gabriela Rangea bolje bilo nazvati kvazibiografskim, jer, na razočaranje fanova i znatiželjnika, film je tek 'nadahnut događajima' iz života glazbene ikone te u njemu nema ni tona Bowiejeve legendarne glazbe, ni riječi njegovih veličanstvenih stihova i povrh svega glumi ga glumac koji mu ni najmanje ne nalikuje. Poslužit ćemo se formulacijom iz jedne od niza kritika - Johnny Flynn svojom muževnom fizionomijom Bowieju stasom, a nažalost i glasom sliči otprilike koliko i Stallone Jaggeru.
Po svemu sudeći, 'Čemu ovo?' je pitanje koje su si trebali postaviti producenti prije nego su se upustili u snimanje i to već u trenutku kada je postalo izvjesno da glazbenikova obitelj, koja polaže pravo na njegovu umjetničku ostavštinu, neće dati dozvolu za korištenje njegovih pjesama. No nisu se zapitali, a ako i jesu, odgovor je, nagađamo - a zašto i ne bismo, kad su radeći film obilato nagađali i oni - odgovor je vjerojatno bio nešto kao 'Ma 'ajde bogati..'.
Jer da su se tada pomirili sa sudbinom, poštedjeli bi nas prizora poput onoga u sceni intervjua tijekom kojeg novinar Bowieju želi postaviti pitanje o tekstu pjesme “The Man Who Sold the World”, no zbog nedostatka autorskih prava glumac ne smije citirati originalne stihove pa izgovara tekst poeme “Antigonish” Williama Hughesa Mearnsa. Zbog istih problema s autorskim pravima, Bowie u scenama s nastupa pjeva Jacquesa Brela. Iz samo Rangeu znanog razloga, postojanje Ziggyja Stardusta, Bowievog alterega, tumači se glazbenikovim strahom od gubljenja razuma, utemeljenog na, eto još jedne pretpostavke, činjenici da je njegov polubrat Terry bio duševni bolesnik.
Do sad spomenuto je već sasvim dovoljno opravdanje za cijeli niz kritika tako oštrih da bi se svatko pristojan crvenio barem do Božića i za očajnih 17 posto na Rotten Tomatoesu. Ipak, problemima tu nije kraj, no kako se nakon svega navedenog vjerojatno nećete gnjaviti gledanjem Stardusta ili ćete ga, ako ste taj tip, ipak pogledati, samo da se možete zgražati, nema ih smisla dalje navoditi. Za razliku od ekipe koja je snimila ovaj uradak, mi znamo kad nema smisla nastaviti. Ako vam je ipak do čitanja kritika koje su ukopale Rangea, a sasvim su nepotrebna mrlja i na Flynnovoj karijeri, uputit ćemo vas na The New York Timesov tekst pod naslovom ‘Stardust’ Review: A Week With David Bowie, Unaccompanied by His Music.