StoryEditor
Domaći nogometprva zaborava nema

Dan kad su rođeni Vatreni: prije točno 30 godina Hrvatska je na Maksimiru debitirala na nogometnoj sceni

17. listopada 2020. - 08:54
Hrvatska je prije točno 30 godina zaigrala prvu međunarodnu utakmicu

Kao da je bilo jučer... Ove subote hrvatski se nogomet prisjeća značajnog sportsko-političkog trenutka vlastite povijesti. Proteklo je 30 godina od 17. listopada 1990. i maksimirske utakmice Hrvatske i SAD-a.

Povjesničari 1990. doživljavaju vrlo važnom godinom u kalendaru ljudske civilizacije. Sovjetski lider Mihail Gorbačov reformama je nastojao komunizmu dati ''ljudsko lice''. No, rasap političkog mastodonta, zvanog SSSR, više nitko nije mogao zaustaviti. Tih je dana i hrvatska politička scena pratila globalne trendove. ''Bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda i narodnosti'' te je 1990. definitivno nestalo u ''bespućima povijesne zbiljnosti''.

A katedru hrvatskog nogometa preuzeo je Mladen Vedriš, tada ambiciozni magistar ekonomskih znanosti i političar – u usponu. Upustio se u neizvjesno razdruživanje hrvatskog nogometa s Terazijama, ali i pokrenuo riskantnu političku avanturu organiziranja međunarodne utakmice s SAD-om.

Najvažniji detalj organizacije riješen je uz pomoć američke i kanadske dijaspore: State Department odobrio je gostovanje reprezentacije SAD-a u Zagrebu! Ali, trebalo je ishoditi i dopuštenje FIFA-e glede organizacije utakmice dviju država, od kojih je jedna samu sebe uvjeravala da postoji. U postupku ishođenja dozvole pojavio se jedan bizaran detalj: Hrvatska je imala tretman članice FIFA-e (od 1941.) sa zamrznutim statusom!

No, najsretnija okolnost u administrativnom segmentu ''operacije Amerika'' bila je spoznaja da se generalni sekretar Fudbalskog saveza zvao Ante Pavlović (rođeni Metkovac). Nakon što je ishodio sve potrebne certifikate glede odigravanja međunarodne utakmice između Hrvatske i SAD-a, srpski su mediji Pavlovića preimenovali. U Pavelić!

Za gostovanje američke reprezentacije trebalo je i njihovom savezu platiti 90.000 dolara. Danas spomenutu svotu možete pronaći u džepu svakog malo viđenijeg menadžera, ali 1990. to je bila enormna količina novca. Poglavito za instituciju koja se zvala Nogometni savez Hrvatske. Srećom, dijaspora je tada još živjela sa sloganom: sve za Hrvatsku!

Niti reprezentacija SAD-a nije bila nimalo bezazlen protivnik. Na Svjetskom prvenstvu u Italiji, Amerikanci su stigli do četvrtfinala (kao i Jugoslavija). A turneju po Europi započeli su pobjedom protiv Poljske (3:1).

No, dramatično najveći organizacijski problem bilo je novačenje igrača u (fantomsku) reprezentaciju (međunarodno nepriznate) Hrvatske. Na talijanskom Mondialu u sastavu Jugoslavije bila su devetorica igrača (od 22) s kojima je tek ustanovljeni izbornik Dražan Jerković računao (po kriterijima nacionalnog identiteta ili pripadnosti hrvatskim klubovima). Na njegovoj listi želja bili su: Tomislav Ivković, Zoran Vulić, Robert Prosinečki, Davor Jozić, Zlatko Vujović, Alen Bokšić, Robert Jarni, Davor Šuker i Andrej Panadić. Naravno i Zvonimir Boban, koji zbog napada na milicionera tijekom incidenta na maksimirskom stadionu 13. svibnja, nije bio u sastavu reprezentacije Jugoslavije u Italiji. Jerkoviću se međutim odazvao jedino Zoran Vulić. Istoga dana (17. listopada) mlada je selekcija Jugoslavije igrala kvalifikacijsku utakmicu protiv SSSR-a, na kojoj su nastupili Bokšić, Boban, Jarni i Panadić (Šuker je izostao zbog ozljede).

Većina Jerkovićevih kandidata igrala je u europskim klubovima, čiji su čelnici priču o utakmici Hrvatske i SAD-a doživljavali kao fabulu nekog SF romana. Dolazak hrvatskih nogometaša u Zagreb ovisio je ponajprije o njihovom autoritetu u klubovima, trenutačnoj susretljivosti poslodavaca i diplomatskim akrobacijama tek promoviranog tehničkog direktora reprezentacije, Zorislava Srebrića. Najekstremniji slučaj bio je Vlado Kasalo: nakon što su u Nürnbergu odbili njegov zahtjev da se priključi hrvatskoj reprezentaciji, on je u Zagreb stigao ''na svoju ruku''. Klub ga je kaznio s 25.000 maraka!

Uz sve napore, na prvom okupljanju hrvatske reprezentacije pojavila su se jedva desetorica igrača (uz dvojicu vratara). Došli su Dražen Ladić (Dinamo), Tonči Gabrić (Rijeka), Zoran Vulić (Mallorca), Drago Čelić (Hajduk), Darko Dražić (Hajduk), Vlado Kasalo (Nürnberg), Saša Peršon (Dinamo), Zlatko Kranjčar (St. Pölten), Ivan Cvjetković (St. Truiden), Aljoša Asanović (Metz), Mladen Mladenović (Dinamo) i Marko Mlinarić (Cannes).

Jerković je, u posljednji trenutak, zapisnik upotpunio dvojicom igrača Dinama. Kao vlasnik hrvatske putovnice Kosovar Kujtim Shala bio je legitimnim kandidatom za reprezentaciju. A pod rednim brojem 14. upisan je i Slovenac Gregor Židan.

Na semaforu se zrcalila 29. minuta utakmice kada je Hrvatska povela! Aljoša Asanović ''pogodio'' je svoje mjesto u analima hrvatske reprezentacije. Strijelac povijesnog gola tek je kasnije saznao da mu je pozivnica upućena nakon brojnih otkazivanja ''sigurnih kandidata''. U NSH-u su, naime, dvojili – je li Asanović uopće Hrvat?

Pet minuta kasnije, Asanoviću se pridružio i Cvjetković (obojici je asistirao Mlinarić). Za 2:0 reprezentacije Hrvatske! Međutim, u nastavku se raspao kreatorski trijumvirat: Asanović – Kranjčar – Mlinarić. Asanović je dobio dopuštenje predsjednika Metza da igra samo jedno poluvrijeme!?

Amerikanci su u završnici utakmice smanjili, pogodili i vratnicu... No, hrvatska je momčad fanatičnom borbenošću obranila minimalnu rezultatsku prednost. Pogled na semafor nudio je nestvarnu sliku: Hrvatska – SAD 2:1! U prijevodu na politički jezik: nepostojeća država pobijedila je jedinu svjetsku velesilu!

Tek s odmakom od tri desetljeća možemo spoznati grandioznost doživljenog 17. listopada 1990. Danas taj datum možemo razložno smatrati začetkom stvaranja autohtonih nogometnih vrijednosti i rađanjem jedne veličanstvene epohe. Istovremeno, hrvatska je nogometna reprezentacija postala zaštitnim znakom promicanja jedne nove države.

Neprijeporno, u protekla tri desetljeća hrvatska se reprezentacija etablirala u vrhu svjetskog nogometa. Usput, sa žaljenjem moramo konstatirati kako je vrlo malo društvenih segmenata Republike Hrvatske koji su u spomenutom razdoblju ostvarili tako visoke dosege...

Vedriš: Bilo je to naše međunarodno priznanje

- Međunarodna nogometna utakmica između Hrvatske i SAD-a često se predstavlja s prefiksom – politička. S organizacijskog aspekta bilo bi nemoguće da nogomet u takvoj situaciji ne korespondira s događanjima na javnoj, odnosno političkoj sceni.

Za realizaciju takvog projekta sinergija je bila neophodna. A u konkretnom slučaju nogomet je za korak išao ispred politike. U širem političkom kontekstu, spomenuti je događaj predstavljao i početak razdruživanja s bivšom državom. Stoga datum, 17. listopada 1990. možemo smatrati važnim danom u hrvatskoj povijesti. Mnoge je iznenadilo dopuštenje State Departmenta da se američka reprezentacija pojavi u Zagrebu. Američka je politika uvijek bila kompleksna. Za svaku je situaciju morala imati plan A i plan B. Tadašnja je američka politika neosporno pokušavala situaciju u Jugoslaviji usmjeriti prema mirnom raspletu, zagovarajući konfederaciju.

Međutim, uvijek je postojala i opasnost od agresije, koju je preferirao i poticao Slobodan Milošević s potporom JNA. Za takav rasplet američka je diplomacija imala plan B, u koji se uklapala i nogometna utakmica s Hrvatskom u Zagrebu. Post festum niti reakcije FSJ-a nisu bile nimalo agresivne. Na Terazijama su shvatili kako im je najbolje da – ''ne talasaju''.

Nisu dobili nikakvu potporu FIFA-e i UEFA-e pri sprečavanju maksimirske utakmice. A napadi na Hrvatsku mogli su se posredno shvatiti i kao ''udar na SAD''. Stoga su odigrali defenzivno. Mada su shvaćali značaj te utakmice. U nogometnom smislu ogled s SAD-om imao je snagu međunarodnog priznanja. Za HNS je to bio ekvivalent priznanju Republike Hrvatske, 15. siječnja 1992.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

21. listopad 2020 09:49