StoryEditor

SLASNI PLIJENSipe se mogu loviti i prije marča i nakon marča, ali samo ako ste na pravom terenu i znate što treba napraviti

Piše Kristijan Morožin
11. travnja 2021. - 07:55
Ovakve mame nisu toliko rijetke koliko se misliKristijan Morožin

Sipa je kao delicija na meniju oduvijek zauzimala posebno mjesto, zbog čega nimalo ne čudi intenzitet kojim se lovi ili se barem pokušava loviti. I dok je profesionalni ribari love mahom mrežama siparama, u sportskom je ribolovu za lov sipa skosavica prvi alat. No, koliko god bila pogođena oblikom, bojom i veličinom, skosavica se ne može bacati bilo gdje i bilo kada.

Sipa, kao i većina ostalih morskih organizama, ima svoj ritam i svoje navike koje su uvjetovane mnogim okolnim utjecajima, pri čemu ni niša koju zauzima u vodenom stupcu nije nasumično odabrana. Da bismo je uspješno lovili, potrebno je najprije upoznati i shvatiti mehanizme koji upravljaju njezinim životom, nakon čega bi lov trebao biti ispunjen isključivo guštom.

SAMO JEDNA KOST

Jedan od prvih detalja koji upada u oči svakome tko prvi put ugleda sipu u njezinu prirodnom ambijentu jest njezin krajnje neobičan, gotovo izvanzemaljski izgled. A opet, unatoč svoj toj neobičnosti, ipak je u savršenom skladu s okolinom. Taj jedinstveni aerodinamični oblik, iznimna sposobnost mimikrije uz čudnovato isprugane uzorke na površini kože, način kretanja, karakteristično izdužene valovite zjenice, tek su neki od nama vidljivih detalja. Oni ukazuju na prilagođenost životu u agresivnoj morskoj sredini, gdje se u vječnoj borbi i nadmetanju predatori i žrtve neprestano izmjenjuju.

Sipa može narasti do 60 centimetara u dužinu i dosegnuti težinu od tri kilograma. Dekapod je, što znači da ukupno ima deset krakova, od kojih su osam kratke lovke, a preostala dva dugi lovni kraci koje vrlo uspješno koristi za iznenadne i strelovite napade.

Cijelo joj je tijelo jedan jedinstven mišić s jednim jedinim ojačanjem, sipovinom ili tzv. sipinom kosti. Zahvaljujući tom ojačanju, sipa uspijeva zadržati svoj aerodinamični oblik tijela i prilikom najstrelovitijih bjegova. Nažalost, koliko joj god sipovina pomagala, toliko joj je i najslabija točka, jer već i pri lakšem udarcu često puca, što mnogi predatori, uključujući i galebove, znalački koriste.

image
Mužjaci imaju bijelo obrubljenu peraju

SAVRŠENO OKO

Sipa živi na dnu i u neposrednoj blizini dna. Zbog toga, budući da je stalno u dodiru s dnom, ima otpornost na grublje dodire. Sluzava ovojnica uspješno štiti sipu od površinskih ozljeda omogućujući joj lakše ukopavanje i kretanje kroz šumu algi i brojnih ljuštura na morskome dnu.

Najčešće se polako pokreće valovitim pokretima tanke peraje koja se proteže po rubu tijela, no u slučaju potrebe snažnim izbacivanjem mora kroz lijevak, po sistemu akcije i reakcije, može ostvariti velika ubrzanja. A kada se nađe u opasnosti, kroz isti lijevak prazni i vrećicu s crnilom ostavljajući za sobom crni oblak kojim najčešće uspješno zbuni neprijatelja.

Kao i većina ostalih jadranskih glavonožaca, sipa se bojom tijela u trenutku može prilagoditi okolini. Zahvaljujući posebnim stanicama u epitelu, tzv. kromatoforima, može mijenjati boju od izrazito svijetle, gotovo potpuno bijele, do gotovo potpuno crne.

Također ima i sposobnost nabiranja kože, zbog čega je na morskom dnu za nevješto oko nevidljiva. Ne može je uočiti ni većina stanovnika dna, dok istodobno njoj samoj baš ništa ne promiče, jer od svih jadranskih glavonožaca ima najsloženije oko.

A osim vidom, opipom i njuhom, svoju okolinu doživljava i kemoreceptorima smještenima u mirisnom organu, maloj papili koja se nalazi na strani glave između očiju i otvora plašta.

OPREZNI LOVAC

Za razliku od većine ostalih jadranskih glavonožaca, kod sipe je spolni dimorfizam jasno izražen. Kod mužjaka je peraja bijelo obrubljena, dok se pažljivijim pregledom lako može otkriti izmijenjena lovka, s lijeve strane četvrta, takozvani hektokotilus. Tom lovkom u zanosnoj ljubavnoj igri mužjak prenosi spermatofore u plašt ženke.

image
Velike sipe u toplijem dijelu godine prilaze obali

Sam mrijest se odvija u proljeće i ljeto, u plitkim uzobalnim vodama. Tada ženke polažu jaja u grozdovima na čvrste predmete na dnu, poput kamenja, algi i školjaka, nakon čega ih potamne crnilom. Trajanje embrionalnog razvoja traje 30 do 90 dana.

Nakon izvaljivanja, mlade su sipe potpuno razvijene i mogu se gotovo odmah početi hraniti loveći plijen. I premda su zabilježeni rijetki slučajevi jedinki koje su doživjele i tri godine, životni ciklus sipe je puno kraći jer sipe nakon parenja ugibaju.

Sipa preko dana leži ukopana u pijesku, dok u sumrak kreće u lov koristeći svaki mogući zaklon za zasjedu, odakle napada sve što joj se učini jestivim. Pritom su joj prve na meti neoprezne ribe i rakovi. U lovu najčešće koristi samo dvije taktike. U prvoj, osim što se uspješno skriva u raslinju i uz kamenje, u redovnom se postupku i ukopava u muljevito ili pjeskovito dno, odakle se iz nepomične neravnine u tren oka pretvara u smrtonosnog lovca. Kada se tako iz zasjede baca na plijen, najčešće ga poklapa lovkama i cijelim tijelom.

U drugoj je taktici znatno aktivnija. Plijenu se prikrada glavom prema naprijed s karakteristično podignute dvije gornje lovke. Kada se plijenu dovoljno približi, strelovito izbacuje duge lovke s prijanjaljkama. Slijedi privlačenje i prihvaćanje ostalim lovkama, te fatalni ugriz karakterističnim papagajskim kljunom. Osim što je vrlo snažan, on je i otrovan. Naravno da je taj otrov poguban samo za manje organizme, dok kod čovjeka može uzrokovati tek malo jači osjećaj pečenja u ugriznoj rani.

IGLE NA LEĐIMA

Premda je narodna izreka u po marča sipa i komarča bila utemeljena na pravilu proizišlom iz prakse, zbog globalnih promjena to se pravilo ne može svuda i uvijek primijeniti, jer se sipe u principu mogu loviti tijekom cijele godine. Iako se proljeće smatra udarnim godišnjim dobom za njihov lov, kasna jesen i sam početak zime jednako su dobro, a na nekim terenima čak i bolje razdoblje za sipolov.

Valja naglasiti da je sipa izrazito osjetljiva na niske temperature, pa u zatvorenijim i plićim morima zna masovno stradavati. Tako se zimi nakon bure na nekim pozicijama pothlađene sipe mogu doslovno grabljama sakupljati, pri čemu za to skupljanje nije čak potrebno ući u plitko more.

image
U noćnom lovu se najviše sipa objesi na bijeli peškafondo

Mnogi autori koji su se bavili tehnikama lova na sipe navode da se one najuspješnije love noću, što je zapravo tek djelomična istina, jer se to prvenstveno odnosi na ribolov privrednim ribolovnim alatima. U sportskom je ribolovu stvar pak malo drukčija. Noću se najviše sipa ulovi pod sviću ostima ili peškafondom, dok je kroz sumrak ili po danu najubojitije oružje ipak skosavica.

Od oblika, najlovnijima su se pokazale skosavice tipa oita, kao i sve njezine varijacije. Jedna od posebno uspjelih kreacija je tzv. Sniper egi, model koji ima potkresanu krunicu s donje strane, te igle postavljene i na leđima, tzv. razorback. Tako kreirana skosavica teško će zapeti za dno, pri čemu će ostvarivati posebno dobre rezultate upravo zbog načina na koji sipa napada svoj plijen. Naime, skosavicu koja joj se provuče ispred nosa sipa najčešće poklapa odozgo po sredini tijela, tako da se kači za igle smještene na leđima skosavice.

DRIFTING I EGING

Sipe se u zavisnosti od terena mogu loviti iz plovila driftingom, kad je barka prepuštena vjetrovima i kurentima, ali i s kraja klasičnim eging tehnikama. Idealno je da dno bude pjeskovito-ljušturasto, tako da se skosavice mogu provlačiti neposredno iznad dna ili po samome dnu bez puno rizika od zadjeva. Može se loviti golom oitom na način da se po zabačaju čeka da skosavica dotakne dno, nakon čeka se skokovitim pokretima polako privlači obali.

U drugoj se verziji na spojnu kopču koja povezuje skosavicu s osnovom stavlja dodatno otežanje, najčešće olovo oblika suze te se postupa na isti opisani način. Ako je dno zahtjevnije, lov je ipak moguć uz malu doradu sistema. U ovom se slučaju na spojnu kopču vezuje najlonski monofil dužine petnaestak centimetara na čijem se kraju nalazi olovnica.

Za lov ovakvim sistemom potrebno je nešto prakse kako bi se izbjeglo mršenje, pri čemu oita mora imati nešto lakše integrirano otežanje kako ne bi odmah nakon zabačaja legla na dno. Uz ovako posložen sistem, dinamika povlačenja je nešto brža, upravo radi izbjegavanja zadjeva. Važno je da taj mali najlonski dodatak koji nosi olovnicu nosivošću bude ispod nosivosti ostatka sistema kako bi se u slučaju zadjeva izgubila smo olovnica, a ne i cijeli sistem.

image
Sniper egi skosavice s iglicama na leđima stvorene su za sipe

OŠTRE KRUNICE

Za koju se god tehniku lova odlučili, način na koji se kači sipa je uvijek isti. Tijekom povlačenja oštrom i snažnom kontrom treba reagirati na svaku naznaku bilo kakvog otežanja na drugoj strani strune. Naravno, za takav je lov idealna struna uprednica koja će s lakoćom prenijeti svaki drhtaj skosavice, pri čemu je fluorokarbonski predvez dužine 60 do 100 centimetara točka na i.
Štap bi također trebao biti malo tvrđi, tako da bi kontra mogla biti dovoljno odmjerena. Akcija do 60 grama trebala bi biti uglavnom dostatna.

Rola idealno treba biti spinerska, ponajprije zbog same tehnike, jer je s njom u ovakvom lovu lakše raditi. Veličinom ne treba prelaziti 2500 budući da su sipe svojim gabaritima u granicama te nosivosti.

A skosavice su, kao i u lovu liganja, priča za sebe. Sipe nisu posebno osjetljive ni na boju ni na veličinu, no ipak se pokazalo da nešto bolje reagiraju na jače kontrastno obojene modele, s tim da za sunčanog vremena i bistroga mora najbolje love narančasta, crvena i plava boja. Po oblačnom vremenu i u sumrak najbolje love pink, zeleno i bijelo obojeni modeli.

No, bez obzira na izbor skosavice, uvijek posebnu pažnju treba obratiti na veličinu i kvalitetu krunice. Naime, zbog sipine tvrde kože promašaji znaju biti česti. Kad sipa ne primi skosavicu baš kako treba, ili kad je kontra preslaba, krunica se tek očeše o tijelo. O tome svjedoče tek male sluzave kuglice koje ostanu na vrhovima iglica. S krupnijim i oštrijim krunicama takvi su promašaji znatno rjeđi.

Važno je znati da su zbog same tehnike lova krunice izložene stalnom kontaktu s dnom, zbog čega je povremeno tijekom lova preporučljivo kontrolirati vrhove iglica na krunici, pa ih po potrebi dobrusiti ili zamijeniti cijelu skosavicu.

ZADNJI POTPIS

Zakačenu sipu treba beskompromisno izvlačiti, ne dopuštajući da se struna opusti ni u jednom trenutku. Naravno, kočnica na roli mora biti tako ugođena da ne dopusti nepotrebno paranje lovine, do čega može doći ako se prebrzo i presnažno izvlači.

U prihvatu sipa praktično je uvijek koristiti podmetač. Sipe na površinu redovito izlaze pune mora, zbog čega su gotovo dvostruko teže, pa u podizanju iznad površine mogu puno lakše spasti s krunice.

image
Dugi podmetači laganog mrežnog zastora s velikim okom pravi su izbor

Osim toga, sipa često u posljednjem trenutku zna snažno zapumpati, što lako može dovesti do gubitka lovine. Stoga i kočnica role uvijek treba biti dobro ugođena.

Za razliku od uobičajenog načina prihvata velikih liganja, sipu nikada ne treba prihvaćati rukom. Zbog specifičnog oblika tijela jako ju je teško rukom kvalitetno prihvatiti, tako da većina takvih pokušaja završava njezinim bijegom i zabijenom krunicom skosavice u ruku. Osim toga, u prihvatu rukom riskira se i ugriz sipe koji je sve samo ne ugodan.

Nakon što se nađu u barci, najpraktičnije ih je sa skosavice skidati bez dodira, držeći samo skosavicu, i to pazeći da lijevak sipe bude okrenut u suprotnu stranu. Taj je oprez itekako potreban jer se često dogodi da sipa baš u tom trenutku odluči baciti svoj predzadnji crni potpis.

Ulovljene je sipe najpraktičnije držati u dubokoj kanti bez mora ili pak u čuvarici uronjenoj u more. Ako je kanta ispunjena morem, ulovljene će sipe neprestano ištrcavati crnilo koje će u svakom novom ištrcavanju dobrim dijelom završiti i izvan kante.

A za razliku od riba, sipe je puno praktičnije čistiti kod kuće nego na moru, upravo zbog crnila koje se u kućnim uvjetima ipak može kontrolirati i dijelom sačuvati. Ponajprije za crni rižoto kojem nema premca i koji je zapravo njihov jedini pravi i zadnji crni potpis.

OSOBNA KARTA

 

SIPA – Sepia officinalis (Linnaeus, 1785) – sipa
Obitelj: Sepiidae
Engleski: Cuttle-fish, black-fish
Talijanski: Sepia
Francuski: Seche, seiche
Njemački: Sepie, tintenfish
Grčki: Σουπιά
Albanski: Supja, sepja

01. svibanj 2021 21:11