Jutros sam se opet probudila bez jednog sata šta su nam ga ukrali micanjem kazaljki.
Nije da mi je nedostajao. Istina, u osam sam se osjećala nekako kao da mi je sedam, ali taj sam osjećaj istog časa pospremila ad akta. Neš’ ti, kao da je bitno koliko je sati kad su se dani stopili u jedan jedini dan bez kraja i konca koji se razlikuju tek po boji kravate ministra Beroša na press konferencijama.
Njegova kravata dođe ko kazaljka... Krazaljka! Stoga, od danas više neću gledati televiziju za dobro jutro! Ima tko hoće!
– Zašto oni ne nose maske? – zaronjao je Zakoniti. – Zašto?! Ja to ne razumijem.
Ja ništa. Mučim. Pijem kavu dostojanstveno, prije negoli odem u sobu viška, na svoje radno mjesto u doba korone. Znam i šta slijedi.
– Tko ide po kruv? – pita on.
– Ti – kaž...