Advent u Zagrebu nakon nedavno održanog dvodnevnog koncerta Lepe Brene, srbijanske folk pjevačice koja je dupkom napunila Arenu i zapjevala u glas s tisućama poklonika "Jugoslovenku", poprimio je jednu novu, jugonostalgičarsku dimenziju.
Veliki adventmajstor u Hrvata, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, svoju je očigledno omiljenu pevaljku uoči nastupa u Areni vodio negdje na ručak, ili na kavu, svejedno je, a ona mu je zdušno uzvratila koncertima za pamćenje koji su hrvatsku metropolu zacijelo ucrtale na zapadnobalkansku regionsku mapu gdje se drugovi i drugarice trse u odavanju počasti bivšoj krepalini od države, čije su se insignije, zastava sa crvenom zvijezdom petokrakom, ponosno vijorile ispred Brenine bine na kojem je mogao svirati i orkestar za vjenčanja i sprovode sa svim onim napjevima koji su nekad davno u stilu "ko to tamo bre peva" bili dio folklora u kojem su dominirale šajkače i bradate spodobe za koje smo se nadali da ih više nećemo vidjeti na ovim prostorima, .
Međutim, ne leži vraže. Protiv slobodne i neovisne države za koju su naši hrvatski branitelji ginuli u nametnutom nam ratu vodi se i dalje specijalni rat potican iz beogradske Knez Mihajlove, odakle je nakon prvog propalog već u opticaj pušten i drugi memorandum SANU, sve na tragu velikosrpske ideologije koju je davno zacrtao Ilija Garešanin po kojem svi Srbi i pripadnici tog "nebeskog" naroda koji žive u svojim krajinama moraju biti u jednoj državi - Velikoj Srbiji.
Jugoslavija im je bila samo jedna tampon država i prijelazno razdoblje u kojem su provodili svoju taktiku i politiku kako bi Hrvatsku sveli na ono što se može vidjeti s tornjeva zagrebačke katedrale, a linija Načertanija prostirala se od Virovitice preko Karlovca do Karlobaga.
U Domovinskom ratu deseci su tisuća Hrvata položili svoje živote od Vukovara, preko Gospića, do Škabrnje i Dubrovnika. Tisuće naših ljudi još se uvijek smatra nestalima jer drugovi iz Beograda ne žele progovoriti o njihovim sudbinama. Tamo daleko drže se i Udbini arhivi koji kriju mnoge tajne i o našim sunarodnjacima koji su igrali prljavu igru u bivšem komunističkom sustavu protiv svoga naroda, a da nije neovisnih sudova poput onog zemaljskog u Münchenu koji je osudio dvojicu bivših visokih hrvatskih dužnosnika iz udbaškog miljea na doživotne kazne zatvora, ni dan danas ne bi bilo niti jedne osuđujuće presude protiv lidera te nekadašnje zločinačke organizacije.
I onda se nemojte čuditi što tamo neki poduzetnik, za kojeg inače svi navode da je pripadao prije navedenom miljeu, Danko Končar, potpomognut odvjetnikom Antom Nobilom i glumcem Radom Šerbedžijom, zdušno pjeva u nekoj birtiji partizansku "Po šumama i gorama..." I nije to slučajno osvanulo na društvenim mrežama. Velikosrpska politika provodi se perfidno, pjesmom usred Arene u Zagrebu, gdje su se kao oko egipatskih lonaca okupili nikad ražalovani jugonostalgičari.
Ne zanimaju me ničije tuđe glazbene preferencije, no kraljica cajki iz bivše države, koja je najavljujući u uvodu spominjanu pjesmu svojoj vjernoj u trans padajućoj publici poručila kako ju pjeva protiv svih onih budala koje su pokrenule nedavni rat među narodima i narodnostima bivše SFRJ, želim jasno s ovog mjesta poručiti: Gospođo Živojinović, rat i sva ostala zla koja su nakon njega nastala pokrenuo je vaš veliki vožd Slobodan Milošević i JNA udružena sa četničkim postrojbama(!)
Od Gavrila Principa preko Slobodana Miloševića pa do današnjih njegovih sljedbenika u liku i djelu aktualnog srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, sve je to ista slika i preslika velikosrpskih presizanja koja se mogu svesti na ono što mi je prije 25 godina govorio u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju 20. prosinca 1994., hrvatski isusovac pater Ivan Fuček, u to vrijeme profesor moralne teologije na Papinskom učilištu Gregoriana u Rimu: "To je glad za zemljom".
"Ili još prije jedan mesijanizam srpskoga naroda koji živi u tom narodu od pobjede Turaka nad Velikom Srbijom 1389. godine do dana današnjega. A svaki mesijanizam u povijesti strašno je opasan, jer norma je morala onda ostvariti jednu takvu mesijansku ideju koja uništava sve oko sebe i zato su Srbi krenuli u agresiju", profesorski mi je tumačio pater Fuček.
Završio bih za kraj s jednom Škorinom pjesmom koju je nekad pjevao u duetu s Thompsonom: "Reci brate moj, jesmo li prokleti, Pa se tako brzo sve zaboravi, Al’ neka neda Bog, pa nas budu trebali, Opet će se gusta magla spustiti..."