6. nedjelja kroz godinu (A)
Povijest Božje ljubavi koju opisuje Stari zavjet imala je svoj vrhunac, ali i odlučan iskorak u Novom zavjetu, odnosno u Isusu iz Nazareta, za kojega mi kršćani držimo da je Krist. On je, kako nam to prenosi i današnje evanđelje, Zakonu sa Sinaja, koji je središnja točka Starog zavjeta, dao novo značenje ili, kako on sam kaže, ispunjenje.
Učinio je to dovodeći ga od minimuma do maksimuma, i to na dva načina. Prvi se tiče smisla Zakona. Za Isusa Zakon nije Božji hir ili svrha sebi samome, nego je uvijek u službi čovjeka i njegovo dobra. Drugi je vezan uz pitanje širine primjene Zakona. Isus Zakon proširuje na sve ljude i narode nikoga ne isključujući, pa čak ni vlastite neprijatelje. Posljedica ovakvog maksimalističkog pristupa je savršenost na koju nas Bog poziva od početka, a koja je i bila ugrožena jer je čovjek Božje zakone počeo tumačiti selektivno i po svom sviđanju.
U Govoru na gori, a današnje je evanđelje dio tog govora, Isus koristi šest primjera na kojima pokazuje novost u odnosu na starozavjetni Zakon za koji kaže da ga nije došao dokinuti nego ispuniti. U današnjem su evanđelju ponuđena četiri od njih. Odnose se na četiri važne teme koje je obrađivao starozavjetni Zakon, a one su ubojstvo, preljub, rastava i prisega. Isus ih je izabrao jer su ih njegovi suvremenici, a i njegovi učenici u koje se možemo i sami prepoznati, iskrivili u značenju i suzili u širini primjene.
Na prvom je mjestu ubojstvo. Isus ne dozvoljava nikakvu iznimku nego se protivi bilo kakvom obliku ubojstva. Čovjek nije gospodar života. Ovo je bilo jasno već starozavjetnom čovjeku, ali on je svejedno dozvoljavao iznimke od ovoga pravila. S tim su, nažalost, nastavili i kršćani. Uostalom, tek je nedavno promijenjen Katekizam Katoličke Crkve kad je riječ o smrtnoj kazni.
Ovo nije jedini problem našeg odnosa prema životu. Naše vrijeme nosi sjećanje na najkrvavije ratove i najstrašnije zločine koje su ljudi počinili jedni prema drugima – netko ovih dana reče da je u nacizmu najstrašnija bila „racionalnost uništenja ljudskih bića“ – ali ono, naše vrijeme, i samo stvara nove žrtve novim ratovima, ali i novim „racionalizacijama“ koje za posljedicu imaju milijune čiji život nema nikakve vrijednosti. Ipak, nemojmo se zavaravati. Nije fizičko ubojstvo jedini način na koji ubijamo jedni druge. Ubijamo i riječima, neopraštanjem, klevetanjem i ogovaranjem, korupcijom, sebičnim ekonomskim politikama i nečinjenjem…
Na drugom je mjestu preljub. S tjelesnog područja na kojemu ga često mi zadržavamo Isus preljub proširuje na područje srca. I upravo tu, u ljudskom srcu, pronalazi pravo značenje ove zapovijedi da se ne čini preljub, ali i nudi rješenje u odlučnom odricanju koje može pomoći da se sve to ne odvede ondje gdje ne bismo htjeli da nas odvede i tako dovede do uništenja vlastite obitelji i obitelji drugih, vlastitog zvanja i zvanja drugoga. Kad nam Isus kaže da iskopamo oko i odsiječemo ruku, on nam zapravo poručuje da ne kalkuliramo misleći da smo sposobni stvar kontrolirati. Nažalost nismo. To potvrđuje iskustvo mnogih. I žalosne posljedice razrušenih brakova i obitelji i propalih zvanja.
Treći primjer je rastava ženidbe koju je Bog od početka htio kao neraskidiv savez. I to tako i ostaje jer je Isus ukinuo bilo kakvu iznimku, osim onu zbog preljuba koji se zapravo odnosi na nevaljane ženidbe. No to ne znači da smijemo osuditi i odbaciti one koji zbog bilo kojega razloga nisu uspjeli do kraja realizirati projekt kršćanskog braka. Umjesto toga bilo bi nužno s njima suosjećati jer rastava je za sve dionike tog procesa bolno iskustvo.
To je zapravo bitna novost koju nam po tom pitanju donosi pobudnica Amoris laetitia koja nas poziva na postupnost u pastoralu rastavljenih, a što znači da ih pratimo pomažući im razlučivati situaciju u kojoj se nalaze, kako bismo pronašli ublažavajuće okolnosti i načine kako ih integrirati u crkvenu zajednicu, vodeći se logikom pastoralnog milosrđa, ali i ne odustajući od predlaganja punog ideala braka, Božjeg plana u svoj veličini.
I, konačno, četvrti primjer se odnosi na prisegu koja, osim uzaludnog spominjanja Božjeg imena, u sebi sadržavala i pogansku sliku Boga kao osvetnika, a u zajednicu uvodi nepovjerenje prema drugima i onome što oni govore. Za kršćansku zajednicu i njezine članove istina kao sklad između onoga što se govori i misli, ali i živi, nikad ne bi trebala biti dovedena u pitanje.
Potreba zaklinjanja, koja u sebi uključuje kao svjedoka Boga, a zapravo strah od njegove kazne, znak je da se i među kršćanima istina dovodi u pitanje, kako od onoga koji traži zakletvu, tako i od onoga koji se zaklinje. Nažalost, ni danas se toga još nismo oslobodili tako da se u Crkvi, ali i u društvenim zajednicama, još uvijek traži prisega. I krši, naravno. Zato i jesmo tu gdje jesmo. Sanjam dan kad to više neće biti tako. I kad će doista biti ono što Isus želi, jer u tome je izlaz i za našu Crkvu i za naše društvo. A on želi da naša riječ bude: „Da, da, - ne, ne!“ Jer – kaže on – „što je više od toga, od Zloga je.“