|JEDINA PRIMORSKA DESTILERIJA ETERIČNIH ULJA: Iz Imotice još vonja po smilju, ali je lovorika u trendu

Jedina destilerija eteričnih ulja u Dubrovačkom primorju nalazi se u Imotici, zaselku Kazerma, uz sami granični prijelaz prema Neumu. U vlasništvu je bračnog para Ruže i Vlaha Butigana, a cijelim poslom počeli su se baviti sasvim slučajno, doslovno po onoj 'svako zlo za neko dobro'.

Bračni par Butigan iz Imotice proizvodi eterična ulja - zasad su jedini u Dubrovačkom primorju

Tonći Plazibat/HANZA MEDIA

Lovor je 'in'

Naime, naša se draga, simpatična sugovornica Ruža prije desetak godina razboljela od karcinoma. U borbi s teškom bolešću zapala je u depresiju. No, izvukla ju je, za nekog drugog, beznačajna vijest o branju smilja, koje je onda imalo veliko tržište. 'Idem ja probat' malo brat', rekla je suprugu. Išla je i vraćala se plačući, sjeća se njezin Vlaho, jer nije imala kondicije. Ali uskoro ju je zaposjela novoprobuđena snaga, i Ruža je strpljivo i dosljedno brala smilje iz dana u dan. I to ju je spasilo...
- Imali smo komu prodati, a onda sam se dosjetio zašto ja sam ne bih sam prerađivao smilje u ulje – sjeća se početaka Vlaho, strastveni motociklist u slobodno vrijeme. Pokazuje nam svoju destileriju, u kojoj sada ima dva kazana u kojima se od lišća stvara eterično ulje. Danas je 'u trendu' lovorika – smilje je zasitilo tržište, ali je zato lovor 'in'.



- Dugo sam se bavio građevinom, uništila me zdravstveno. Znate, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj postoje klanovi, a ja nisam bio dio ničijeg klana, pa sam nakon 15 godina izašao iz tog posla. To me pokosilo, pa i te ratne traume... Nekih godinu-dvije dana sam bio, mogu slobodno reći, u nekoj depresiji. Žena oboljela, ja u problemima sa srcem... I onda smo počeli brati smilje. Moja je žena isprva plačući išla i vraćala se, ali kad je osjetila da može nešto odraditi, pridonijeti, da je živa, da ima koristi od nje, digla se i to nas je spasilo! - sasvim iskreno kazuje ovaj čovjek, umirovljeni hrvatski branitelj i invalid Domovinskog rata.
- Na račun toga smo krenuli, pa prodavali smilje i u Neumu i u Stocu. Onda sam promislio što bih ga davao drugome kad mogu nabaviti svoju destileriju i prodavat' ulje. Kad ono, stalo smilje – sjeća se Vlaho. - Što ćemo sad? Pošto su ovi iz Splita otkupljivali malo lovora, rekao sam ženi 'ajmo brat' lovora i pravit ćemo ulja od lovore'. Nekako smo skucali za tu jednu destileriju, kasnije i za drugu uz pomoć prijatelja.



- Nakon jedno pola godine, nismo bili gladni, ali nismo baš ni imali. Krediti su nam sve odnijeli. Onda mi je došao čovjek, pita 'čuo sam da vi radite lovoru?' Radimo! I krenuli s lovorom! To te takvo tržište, nestabilno – govori Vlaho dok obilazimo njegovu destileriju koja funkcionira u sklopu njihova obiteljsko-poljoprivrednog gospodarstva, a ima i sve dozvole od resornog ministarstva.

Lijek iz davnih vremena

U poslu mu, osim njegove Ruže, najviše pomaže 23-godišnji Matko Vlahušić iz Štedrice, kojega bračni par Butigan voli kao sina. Nisu imali svoje djece, ali su okruženi djecom i unučadi od braće i rođaka i na njih iznimno ponosni. Pokazuju nam njihove slike, raduju se vikendima kada dođu k njima.



- Matko je mlad, mi nemamo svoje djece, pa ako bude htio, a voli učiti i raditi, ima priliku preuzeti ovaj posao. Dobar je dečko, radi i sluša. Malo je među nama generacijski jaz, ali premostimo mi to, popusti on malo meni i ja malo njemu – hvali s osmijehom svog mladog radnika Vlaho Butigan.

Ovaj dio Imotice broji tek tri kuće i granični prijelaz u neposrednoj blizini, koji nekako strši na tom mjestu, ne uklapajući se u okoliš. Još je sad i dobro, kazuje Vlaho, jer je prijelaz nekada bio odmah preko puta njegove kuće s lijepim vrtom, okruženim ogradom od kovanog željeza.

U destileriji mladi Matko pokazuje kako se rukuje kazanom. Vlaho objašnjava proces proizvodnje. U najdonjem dijelu kotla, ispod kazana, loži se vatra, iznad vatre je spremnik za vodu, a poviše njega kazan s usitnjenim listovima lovora. Za usitnjavanje mu služi poseban stroj, koji košta 5000 eura, a cijeli kotao oko 10.000 eura.
- Pošto je ulje lakše, ono ispliva na površinu, a voda ostaje dolje – pokazuje takozvanu firentinsku posudu u kojoj se ulje nakon destilacije odvaja od vode.

Puno mu je, dodaje, pomogla obitelj Andra Vlahušića, bivšeg gradonačelnika. Njegova je kći završila farmaciju i počela se baviti proizvodnjom vrhunske prirodne kozmetike 'Arbotega', za koju ulja isporučuju Vlaho i Ruža. Zajedno su uložili u destileriju, na obostrano zadovoljstvo.



- Ulje lovora služi u medicinske i farmaceutske svrhe. Meni je pomoglo u zarastanju rane na ruci, koju sam operirao nakon prometne nesreće – govori Vlaho, pokazujući ožiljak na zglobu ruke. Ulje prodaje nakupcima, koji kupuju po stotine litara i dalje ga prodavaju, ali kod Butigana možete kupiti i manje količine ovog cijenjenog eteričnog ulja.
- U stara vremena kuhao se plod lovora, ljudi su ga koristili za liječenje lomova i vena. Koristilo se u narodnoj medicini i u nas u Imotici – kaže 59-godišnjak.

Zapošljavaju i preveniraju požare

Prva destilerija koju je vidio bila je jedna u Žepču, u Bosni i Hercegovini. Čovjek ju je otvorio iz sredstava neke američke pomoći, sjeća se Vlaho. Ovaj način proizvodnje eteričnog ulja zove se vodeno-parna destilacija.
- Cijena tog destilatora je bila 10.000 eura, toliko sam platio i ja moj. Ovo nije visoko isplativ posao, ali jest isplativ. I zanimljiv – kazuje.



U Dubrovačkom primorju nema nikog osim njih tko se bavi ovim poslom, ali prije nije bilo tako, prisjeća se Vlaho. Svoj je veliki pogon imalo Dalmacijabilje, ali to je sve propalo.
- U Dolima se, prije Drugog svjetskog rata, jedan privatnik bavio s ovim. Odatle je krenulo, a Dalmacijabilje je poslije Drugog svjetskog rata nastavilo. Danas nema nitko nego mi – govori. - Osjećamo se korisnima, ujutro imamo obvezu izaći, nešto odraditi. Ali ne bih bio uspio sam. Da nije bilo obitelji Andra Vlahušića, teško da bi od ovoga nešto bilo – zahvalan je Vlaho. - Vidjeli su da ovo ima potencijala jer je sve u prirodi. Sada smo partneri u proizvodnji kozmetike, koja je vrlo kvalitetna. Ovo je jako interesantan posao jer je uključen veliki broj ljudi. Korisno je i za prostor jer se šikare raščišćavaju, smanjuju se opasnosti od požara – kazuje naš sugovornik, inače član čuvene Kulturne udruge Linđo Ošlje-Stupa.

- Mi, naravno, ne možemo sami ubrati količinu lovore koja nam je potrebna da bi zadovoljili tržište, pa smo u suradnji s lokalnim stanovništvom odredili neku cijenu koja odgovara i njima i nama. Puno ljudi iz Primorja bere lovor za nas, volio bih da ih je i više, da ima više prodaje i da svi imaju korist jer je naše Primorje gotovo... - nije optimističan Vlaho. No, sretan je što žive u Imotici, mada su mogli živjeti gdje su htjeli.

- Kroz život sam živio u mnogo mjesta, što kroz školu, što kroz posao. U Zagrebu sam završio srednju školu, ali nisam htio ostati. Isto tako, radio sam u Njemačkoj, ali sam se vratio u Imoticu, gdje sam se rodio. Vuklo me! Ovo je moja rodna kuća, tu ću vjerojatno i završiti i nije mi nimalo krivo. Ali mi smeta što nema empatije, socijalne komponente, što se nešto ne učini za naše Primorje – zaključuje Vlaho Butigan.