Mistificiranje Oluje
- Svaki put kad netko od nas odbije pričati na obljetnice, čujem sa strane kako se neki podaci fabriciraju, od ljudi koji na neki datum, na nekom mjestu, uopće nisu bili. Ali nije to toliko bitno, nikome ne umanjujem doprinos, ali počne me nervirat', i još uvijek ne razumijem kako takvi spavaju. Ali ne razbijam glavu oko toga. Dani Oluje za mene su bili jedan period života na kojeg sam beskrajno ponosan. Zbog sebe, zbog svog sina, i zbog kolega s kojima sam tada dijelio sudbinu. Sretan sam jer sam u tom trenu svojevoljno pošao u oslobađanje hrvatskog teritorija, s toliko godina koliko sam imao- priča nam Grunf. Mistificiranje je uzelo maha, kaže.
- Gdje su sve ove akcije koje smo odradili prije toga... Kad ljudi pitaju i kad izgovorim jesam, bio sam u Oluji, ljudima izgleda kao da sam prošao Kambodžu, Vijetnam i sve ostalo. A ovo prije, to nitko ne doživljava, a bilo je puno teže, gore...”
Prisjeća se puno toga, ali još je više toga zaboravio.
- Neću nikad zaboravit' izraz moje majke Jele, ulazi u kuću, meni otvorena vrata od sobe, imam 21 godinu, balavac, i na podu sobe u šatorsko krilo slažem metke, neku papovku, tromblon, što li je već bilo. Problijedila je k'o ova kikara ovdje, mogao sam odletjeti u zrak i prije nego je rat počeo. Ali eto, preživio sam, i tad, i ono sve poslije, pa i Oluju”.
Organiziranost, bolja oprema, bolje oružje, konstantne 'vježbe' kako su ih pred vojnicima zvali, neki osjećaj da je sve nekako drugačije nego ono što su oni radili po položajima na dubrovačkom području, sve mu je to govorilo da se sprema nešto konačno.
- Stigli nekakvi bijeli, snježni kombinezoni, a u Dubrovniku pada snijeg rijetko.... Pa stigla još neka oprema koja funkcionira – okej, sad je ozbiljno. Gledamo svako toliko kako stiže oružje s kojim se mi u godinama rata nismo imali previše prilike upoznati... Znali smo da se sprema neki finiš, ali ništa ne znaš dok ništa ne znaš, samo se šuškalo. I taj neki osjećaj.”
Nismo više 'mali'...
Nije više početak rata, vojska je organizirana, bolje opremljena, uslijedila je akcija Maslenica i počelo se s držanjem Velebita. Tu se jedinica, priča Grunf, već dosta osula, došao je Medački džep, pa nastavak držanja položaja na Velebitu, bile su to pripreme za najveću akciju, konačno oslobođenje hrvatskog teritorija, ali ništa se još nije znalo.
- Malo si gore, pa malo doma, i tako stalno. S držanjem Velebita nastavilo se sve do Oluje, par godina, naizmjenično uz zadatke po dubrovačkim položajima. I tad smo čuli priče da se sprema akcija, i da bi se trebala dogoditi u srpnju. Testirali su da vide koliko brzo se jedinice mogu stvoriti gdje su potrebne. Nakon toga počela je Oluja.”
Dovučeno je 90 posto kontingenta specijalne policije i svih ostalih jedinica, i znali su da to nije bezveze. Kad su vježbe završile, kao ronioc dobio je poziv za Mali Lošinj i pripremu za polaganje certifikata za instruktora. Bio je tamo kad je čuo da je počelo okupljanje u matičnim jedinicama.
- Kako sam bio na Lošinju, stavili su umjesto mene nekoga drugoga, ali sam sjeo u auto, vozio k'o luđak i stigao. Rekao sam zapovjedniku da ja idem, pa ako su posljedice zatvor ili kazna, nema problema. Zapovjednik je bio dosta blagonaklon prema mojoj želji i tako sam pošao. Kolikogod to zvučalo patetično, u tom sam momentu osjetio da je to neki povijesni trenutak, da je to kraj, i da ja jednostavno moram biti tamo.”
Tridesetak pripadnika Specijalne jedinice je krenulo, do Zadra normalno, a dalje u planinu po mraku, na početne položaje, Sveti Rok. Gore su bili još 3. kolovoza.
- 4.kolovoza u 5 ujutro smo krenuli u akciju. Tek tada sam se onako sam sa sobom zapitao, malo sam se, recimo to tako, usr'o, mislio sam, čovječe, gdje se guraš, a možda ti ovdje i nije bilo mjesto, možda se sve to tako izdogađalo upravo da izbjegneš, možda je sudbina htjela da ti ne ideš... Ali što sad, ugriz'o sam i sad žvači, tako sam sebi rekao i to je to. Cijelo vrijeme rata viđao sam ljude kako ginu, ali smo bili svi nekako kao usmjereni, kao hipnotizirani, i tek sad sam se prvi put zapitao o tome što radim, i zašto. S tih položaja je krenulo, i odmah na početku je minsko polje, malo očišćeno, vjeruješ u 'čistače', idemo jedan za drugim, imamo pravac, ne znam kako to ispričat', malo ideš, malo zalegneš, malo naletiš na otpor, malo ovo malo ono, ali je išlo brzo, organizirano, osjećali smo se moćno, prvi put u ratu.
- Prvi put bili smo 'al pari', nije to ratovanje k'o ođe, oni lupaju sa svime s dvadeset kilometara, a ti za taj dan imaš par metaka. Smiješno, ali tako je bilo, improvizacija. Mi smo išli do Gračaca na takav način, lupanje cijeli dan, spavanje ispod nekog stabla u nekom selu, pere te adrenalin, stanje u kojem ti ne znaš ništa nego izvršiti zadatak. Ujutro opet nastavak, vidiš da svi napreduju, čuješ preko veze, ali čuješ svako malo da je netko poginuo, lijevo-desno od tebe, ideš dalje i moliš boga da to ne budeš ti. Možeš biti ateist, isključivi logičar, ma nema tu, kad je takva situacija nečemu se moliš da ostane glava. I onda negdje u 10, 11 ura čujemo preko veze, 4. brigada je ušla u Knin. Kad smo mi to čuli... Pa nas je trebalo gasit'! Nastao je totalni šou, veselje, sreća...”.
Opet u planine
Cilj – Gračac. Okupator je već bio donekle slomljen, a prodor Oluje munjevit, iako je teritorij bio velik, da Gregov i dan danas ne vjeruje koliko je dobra bila organizacija i koordinacija. Nakon svega, ne zbraja ni ne oduzima, ali se sjeća da su se medalje i ordenja dijelile šakom i kapom, a najčešće su ruku pružali oni s početka naše priče.
- Od Oluje imam osobnu satisfakciju. Imam to da mi je Brunu drago. Ne volim imat' ništa od toga, a sve što i dobijem dam njemu. Kad dobiješ medalju za hrabrost, nema mi tu snagu, čak mislim da je nisam zaslužio. Radio sam ono za što sam išao, nije to ništa što je vrijedno posebne nagrade. Mogao si se pokupiti, neki i jesu, poštenije, nego da su na silu ostali i napravili problem za drugih 50 ljudi. Mi smo bili sjajna grupa, i stvarno sam na to ponosan. Ja sam završio taj mali dio vremenske crte, nastojim to ne gledat' emotivno, i izbiti sebi iz glave svakodnevne psihoze u koje čovjek neminovno upada. Ja se čupam. Idem u planine, to volim. Kampiram, družim se ili soliram. Ne mogu na to gledat' kao na dane kad sam kampirao u ratu. Na početku planinarenja imao sam problema, svaki kamp odlazak meni je bila akcija, ne opuštanje i pečenje kobasica na vatri. Osvijestio sam da imam problem, da ne mogu gledat na to k'o na one dane kad si kampirao, a jedan te čovjek čuva, pa on spava, a ti čuvaš njega. Kad sam osvijestio, završio sam i s time, i uživam u planinarenju i kampiranju sa svojim kolegama iz HPD Sniježnica.
Sad sam trebao bit' u Rusiji, i jučer je otkazano. Sad se ovih dana, kad su te obljetnice, i ja malo moram uprisebit', uhvati me sto fleševa, ali grmim nekako dalje, prisjećam se, ali s nekim ponosom, s nekim drugačijim, manje emotivnim pristupom. Promislim na sve nas, posebno na opis nas kao grupe u tim akcijama. Tadašnji zapovjednik svih jedinica Željko Sačić nas je u jednom razgovoru opisao „nema ih puno, ali su zajebani”. To je bilo puno prije one 'malo nas je al nas ima'. Ali znači isto.”
