Umjetnici iz cijele Županije okupili se na 21. Likovnoj koloniji u Trnovici: ‘Gospar Mato Jerinić bio bi sretan da nas vidi! Ovo selo je kao bajka, kao ptičje gnijezdo, ovdje kućice vole jedna drugu...‘

Tamni oblaci pratili su umjetnike i ljubitelje umjetnosti koji su se izvan zora, na početku prve subote u lipnju, uputili na 21. Likovnu koloniju u Trnovicu. Ipak, na koncu je nakon oblaka došlo sunce, kao što je nakon dvije godine stanke zbog korone te smrti pokretača kolonije, novinara, književnika, pjesnika i aforističara Mata Jerinića u srpnju 2020., Trnovica opet na jedan dan postala kulturno, slikarsko središte Dubrovačko-neretvanske županije. Tradicija je dobila nastavak, a likovnjaci su opet dobili priliku uživati u prirodi i stvarati u netaknutom i harmoničnom krajoliku ovog mirnog sela.

Jerinića je na mjestu predsjednika udruge Likovna kolonija Trnovica zamijenila Nevenka Đirlić (rođ. Grošeta). Uz nju, Organizacijski odbor kolonije čine: Srećko Jarak, Pero Grošeta, Nikola Grošeta te najstariji član Udruge, Pero Bradaš. Inače, kolonija je utemeljena 2000. i obično bi se prije pandemije održavala tijekom posljednje subote u svibnju.

- Nakon dvije godine stanke zaista smo se svi udaljili jedni od drugih, nismo ljudima mogli pružiti ruku, nismo se mogli lijepo zagrliti i kad je došla 2022. godina, prije nekoliko mjeseci, mi iz Organizacijskog odbora kolonije sastali smo se i zapitali zašto opet ne bismo održali koloniju?! Mato je preminuo, pokoj vječni daruj mu Gospodine, a u spomen na našeg Mata, pjesnika, književnika i utemeljitelja naše kolonije, priredili smo druženje likovnih umjetnika iz naše Županije. Ovaj put smo se opredijelili za umjetnike s naših prostora. Primjerice, prije su dolazili gospođa Marina Šijaković Bedek iz Zagreba, gospođa Jadranka Štajduhar iz Siska, a Stipe Nobilo ove godine nije mogao doći. Emil Bobanović Ćolić se prvi javio da bi htio doći, a onda me zvala njegova supruga i rekla da ipak ne dolazi. Tako mi je žao jer je taj čovjek s tolikom ljubavlju i poštovanjem dolazio u našu Trnovicu sa svojim prepoznatljivim uratkom, to je onaj cvijet, to je ta vedrina koja zrači optimizmom, ljepotom... Došlo nam je tridesetak umjetnika, došli su ljudi iz Opuzena, Ploča, Korčule... Presretna sam da imamo predstavnika Korčule! - ističe Đirlić te dodaje:

- Mnogi su nam, od dr. Iva Miljkovića do Josipa Škerlja, rekli da organiziramo koloniju, mnogi dragi prijatelji su nam uputili iste riječi: da se puno ne opterećujemo što ćemo pripremiti za jelo jer je glavno da se to održi i da se mi sastanemo i da popričamo kao ljudi. Ujedno, svi koji dolaze mogu vidjeti našu predivnu školu, remek-djelo graditeljstva koja je građena između 1931. i 1933. Hrvatski glasnik 12. srpnja 1939. kaže: "Kulturna slava sela Trnovice", a zahvaljujući braći Sušilo napravljeno je ovo građevinsko djelo. A, kome to možemo zahvaliti?! Našim ljudima rodom iz Trnovice, našim graditeljima, kamenoklesarima... Kad je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije rečeno da to bude 'kraljevska škola', Frano Sušilo i njegov brat Ivo, kao i Trnovčani, rekli su da će to biti 'narodna osnovna škola'. Napravili su školu kojom se ponosi cijeli dubrovački kraj, kad je bilo njezino svečano otvaranje, rekli su da su došli ljudi iz cijelog Dubrovačkog primorja i južne Hercegovine, da se nisu mogli 'nadiviti' ljepoti građevine i općinski načelnik, gospodin Jambrošek, rekao je: "Kad sam došao u to malo selo, nisam mogao povjerovati da se jedno takvo graditeljsko djelo moglo napraviti pa sam rekao gospodinu Sušilu: 'Vi ste od neukih seljaka napravili prave meštre od zanata!' A, on je rekao: 'To vam hoću reći, ovo su ljudi koje sam podučio, a oni su to sa srcem prihvatili." Od 239 kamena je škola sagrađena, a ja sam tu 1958. pošla u prvi razred, ispričala je Đirlić.

Otkrila je što će biti s djelima koja su nastala tijekom kolonije.

- Ove godine smo rekli da nećemo prodavati umjetnička djela nego da ćemo ih zadržati i regalati ljudima koji su bili potpora kroz ovo cijelo vrijeme, koji su nas bodrili i koji su imali povjerenja u nas, koji su dolazili... To je bio bračni par Zdravka i Mato Kulaš, bračni par Ivo i Cvijeta Bokun, Ivo je nažalost prošle godine preminuo, a Cvijeta je divna i krasna žena koja pjeva i bala u Primorskim svatovima, tu su Ivo i Milka Bradaš. Tu moramo spomenuti Srećka i Maricu Jarak koji su dugi niz godina dolazili te Nikolu Grošetu, Pera i Anicu Grošetu. Anica je krasna žena, Slavonka i rekla sam da je oplemenila ovu našu trnovičku priču za svojom urednošću, a pomiješala je trnovičke i slavonske gastronomske specijalitete, izjavila je Đirlić koja je naglasila kako je tijekom dva desetljeća održavanja kolonije kroz nju prošlo oko tisuću ljudi, a 21. Likovnu koloniju je posjetio i predsjednik Općinskog vijeća Općine Dubrovačko primorje, Vlaho Mozara.

Neki umjetnici koji nisu uspjeli doći poslali su svoja djela u Trnovicu poput Valtera Kožula. Zabavljao je sudionike Gordan Prišlić odnosno DJ Vjeverica, a svi sudionici dobili su i posebnu, ukoričenu uspomenu na 21. Likovnu koloniju u Trnovici.

- Umjetnicima ćemo podijeliti trinaesti po redu Zbornik Dubrovačkog primorja i otoka. Njegova promocija trebala je biti nakon njegovog tiskanja, ali zbog koronavirusa to nismo mogli organizirati. Rekla sam predsjedniku Kulturno-prosvjetnog društva "Primorac" Tonćiju Viceliću da nam dadne trideset primjeraka Zbornika, a svaki će umjetnik dobiti po jedan i poklonit ćemo umjetnicima posljednju knjigu Mata Jerinića. U tom Zborniku prvi rad tiče se gradnje škole i Likovne kolonije i to je moj uradak. Veselim se što je došlo tridesetak umjetnika i što smo ih mi Trnovčani na dostojan način pričekali, pružili im ruku, zagrlili ih i rekli: "Drago nam je što ste nam došli u našu lijepu Trnovicu, selu manje od dobre ljudske šake, kako je to napisao Mato Jerinić!" Ova naša ideja počela je 1999. s pokojnim Perom Miljkovićem, a 2000. s Matom Jerinićem kao utemeljiteljem Likovne kolonije. U spomen na pokojnoga Pera i Mata odnijeli smo i položili cvijeće na njihove grobove, na groblje sv. Ivana u Trnovici koje je zaštićeni spomenik kulture. Gospodin Martin Tolja donio je minijaturni oblik crkve sv. Nikole. Sretna sam kao rođena Trnovička, kao majka, kao baka, kao žena koja gleda ove brežuljke koji okružuju ovu malu i predivnu vrtaču u kojoj je život počeo negdje od 1400. i neke godine prema pisanju akademika Nenada Vekarića. Pokazalo se kako jedna mala grupa ljudi koji su rođeni u Trnovici može napraviti čudo, a nije zaludu rečeno: čudo iz male Trnovice, poručila je Đirlić.

Odmah na ulazu u Trnovicu poglede mami golema lokva koja se opire bez obzira na visoke temperature, još je puna vode. Oko lokve u debeloj hladovini okupilo se nekoliko umjetnika, među njima je i Vlaho Miloslavić iz Župe dubrovačke.

- Dobro je da se tradicija održi, šteta je da se ugasi nešto što traje 20 i nešto godina. Interesantno je doći, a njima u selu je isto interesantno što smo došli. Par ljudi koji su bili pokretači je umrlo, ali nije to razlog za odustati. Bilo bi dobro da se uključe mladi, ali baš ne vidim mlade ljude, ne samo slikare, nego i mlade u samoj organizaciji. Nije to samo slučaj ovdje, to je nažalost tako svugdje, malo ih je koji će raditi nešto volonterski, kako je to prije bilo. Malo se na koloniji opustim, pođem iz Župe, a da sam doma, stalno bih nešto radio, vazda imaš nekakvih zadataka, ali kad malo izađeš onda ideš samo po jednom zadatku. Odlučio sam slikati motiv iz Trnovice, ali nisam uvijek slikao motive iz sela. Slikao sam maslinu, pa cvijeće poput magnolije koja upravo sad cvijeta, bilo je različitih tema, a ovdje kraj lokve sam dosta puta slikao, kaže župski slikar koji inače voli slikati u prirodi.

Odmah iza njega sjedi njegov kolega iz Župe, Vido Braco Grbić. Kako mu za stvaranje treba nekoliko dana jer svaki dan radi pomalo, nešto popravlja, nešto dodaje, on je svoje djelo davno zgotovio. Kaže kako će možda nešto skicirati ili pak napraviti koju fotografiju pa na temelju toga doma nešto naslikati.

- Dođem ovdje čisto da bi 'stavio mozak na pašu', tu mi je križaljka koju ispunjavam, gledam što drugi rade, svi se mi znamo. Naravno, fali gospar Mato, to je bio interesantan čovjek, on je imao 'konzerviran' i ozbiljan izraz lica, a toliko je bio šarmantan, posebno sa svojim vicevima... Njemu se ne bi nijedan mišić lica pomaknuo, ostao bi 'zamrznut', a mi bismo umirali od smijeha! Tako su srdačni ljudi ovdje i baš zato i dolazimo. Jer, treba odvojiti cijeli dan od obitelji, 'isključiti' se, ovo je kao bajka, kao nekakvo ogromno ptičje gnijezdo... Ovdje kućice 'vole' jedna drugu, sljubljene su, jedna drugoj ne smetaju, to je sve draž... A ova lokva, ona je nešto nevjerojatno, to više nigdje ne možete vidjeti. Ljude ne treba dovoditi u zoološki vrt, nego samo da vide ovu lokvu, govori Grbić.

S druge strane stabla su bračni par Mirsada i Živko Mustapić koji su čak izu Opuzena 'potegli' kako bi došli u ovo malo primorsko selo, oboje svake godine dolaze na koloniju, samo nisu došli prvi put. Na Mirsadinom platnu mogu se vidjeti žale koje kombinira s uljanim bojama.

- Ovo je stvarno specifično i posebno selo, ima dušu, pokojni Mato je bio legenda, tako mi je žao i puna sam uspomena... Cijelo jutro gledam njegov portret i njegove stihove, imam njegove knjige, uvijek sam išla na njegove promocije knjiga... A i arhitektura u selu je zanimljiva, tu je crkvica, groblje.... A tek ova lokva! Jutros smo ovdje zatekli konje, ždrjebad, prekrasno je. Groblje je posebno, možete naći od stećaka do novijih grobnica, sve je drugačije. Ova škola, a što ćemo pričati o njoj?! Još kad znamo pozadinsku priču, kako je nastala, kako su je gradili, to daje jednu novu dimenziju. Zahvaljujući koloniji puno se toga napravilo, obnovilo, ima pomaka, a zezali smo se kad smo dolazili, vidjevši novi put, Živko je komentirao: "Vidiš li ti što su naše slike napravile!" (smijeh) To je bila točka na "i", priča ova Mostarska udana u Opuzenu.

Oboje se međusobno savjetuju, komentiraju svoja djela, a odlično se slažu i nadopunjuju.

- Inače, rjeđe slikamo u prirodi i zato su ove kolonije dobre, fino je ovdje. Tu je i profesor Tikveša koji govori o razlici slikanja u prirodi i s fotografija, to su potpuno druge boje bez obzira na kvalitetu fotografije. On tako prepozna koja je rađena prema fotografiji, a koja je rađena uživo. Mi smo samouki, slikamo i družimo se, tu smo već 20 godina na ovoj koloniji, pokupimo međusobno jedni od drugih nešto, a tu je i praksa. Inače, nađemo zadovoljstvo u tome iako nemamo puno vremena, imamo dosta obaveza. Zbog korone smo manje išli na kolonije, ali godišnje odemo na pet, šest... do osam kolonija, veli Živko koji isto rado slika s uljanim bojama. Sliku koju je donio u Trnovici već je naslikao doma, a na koloniji je uređuje detaljima.

Akademski slikar i profesor emeritus Univerziteta u Novom Sadu Halil Tikveša u mirovini je već 22 godine. Slikarskog staža ima oko 70 godina, ako se računa trenutak kad je u Sarajevu završio srednju umjetničku školu, a isto je pronašao svoje mjesto kraj trnovičke lokve.

- Trnovica predstavlja jedno fantastično vizualno i kvalitetno mjesto koje je za slikara velika inspiracija, ne samo dok boravi u Trnovici, nego i u kasnijim sjećanjima. Zaista je neobično mjesto s ovom lokvom koja je nepresušna, a zatim kao pandan toj lokvi gore na vrhu sela ima jedno vrlo čudesno groblje gdje su na istom mjestu sahranjeni i bogumili sa stećcima i kršćani s krstovima. To je jedinstveno mjesto gdje su grobovi pomiješani i koji su ostavili neku poruka nama koji dolazimo u ovo mjesto. Ali, prije svega, ovo je za slikarski doživljaj čudesno mjesto s ovim brdima a i vrtačama, a i ovim konjima i ostalim događajima oko ove lokve. Mislim da ovdje ne treba puno banalizirati pejsaž, treba ga samo slikati, apelira profesor.

Iz Ploča je u Trnovici stigao Jure Jovica, samouki slikar koji slika skoro pola stoljeća. Inače koristi uljane boje, a kako bi se boja stigla osušiti, na koloniji se odlučio za akril.

- Svake sam godine ovdje od samoga početka utemeljenja kolonije s pokojnim našim Matom. U Pločama sam organizirao likovne kolonije pa smo mi ovu ekipu zvali kao goste kod nas. Ova kolonija prerasla je u nešto zaista veliko, od ove ruševine, od škole, napravilo se čudo, s našim donacijama, sa slikama. Najviše mi se ovdje sviđaju domaćini, ambijent mjesta, interijer i eksterijer škole, ova škola je sama po sebi hrvatska povijest, tu su bili ratovi, bili su tu vojnici sa suprotne strane pa se nisu usudili uništiti ovu školu, mene je to fasciniralo. Bio sam u okolnim brdima kao branitelj kad su oni bili tu tako da me iznenadilo kad sam došao u Trnovicu, a škola nije bila ni dirnuta. Kasnije smo našim radom pomogli da se ovo obnovi. Škerlj, Baričević i ostali, inače se viđamo po likovnim kolonijama, bio sam na preko 100 kolonija, više-manje smo ista ekipa koja cirkulira po ovom području i uvijek nam je drago da svojim radom možemo doprinijeti boljitku prostora gdje stvaramo, dodaje Jović.

S Korčule je stigao Abel Brčić koji je cijeli život radio kao likovni pedagog uz kojeg su stasale brojne generacije. Njegovi učenici su na natjecanjima znali ostvariti zapažene rezultate, a autor je udžbenika likovne kulture.

- Fasciniran sam školom u Trnovici, svi moji su bili klesari, otac, djed, pradjed i jasno je da me obrada i veličina kamena, monumentalnost, težina obrade, potraga kamena u kamenolomima, kako ga podignuti... To me sve fascinira. Godinama smo prijatelji, srećemo se, znamo se kao susjedi, godinama slikamo, svatko zna više manje svakoga, zgodno je društvo i vrlo pozitivno. Mato je bio pokretač, Mato je bio jedna energija, ali život ide dalje, ne može se s jednom osobom završiti priča i meni je drago da se netko drugi uhvatio toga, da se to nastavi na toj tradiciji. Lijepa su to druženja i ako se od ove plemenite i lijepe likovne aktivnosti može nešto napraviti, onda mi kao sudioniku toga nije teško sudjelovati. Digao sam se u 5 i 'po', bilo mi je zadovoljstvo, bila je jutros bonaca u korčulanskom kanalu, dođeš na trajekt, ali znaš da ideš negdje za neko dobro pa se osjećaš nekako ispunjeno. Znao sam često reći: slikanje je porođaj, nema tu: "danas ću malo pa ću odgoditi porođaj za dva-tri dana, ovaj vikend ne mogu slikati jer je neka utakmica”. Kad krene porođaj onda krene! Nekoliko sati i 45 godina iskustva, toliko mi je potrebno za sliku, komentira Brčić.

Nikola Musladin studirao je grafiku na Akademiji primijenjenih umjetnosti, a sviđa mu se druženje i stvaranje u prirodi jer inače stvara sam u ateljeu. Rado slika krajolike, portrete, motive Grada poput zelene place, Svetog Vlaha, more... Bio je par puta na likovnim kolonijama u Konavlima, a drugi put sudjeluje na koloniji u Trnovici.

Pažnju okupljenih privukao je portret Mata Jerinića, djelo dubrovačkog slikara Lorena Ligorija. Priznaje kako nije vjerovao da će se nakon svih nedaća nastaviti tradicija Likovne kolonije u Trnovici.

- Moram biti pošten pa reći da nisam vjerovao iz razloga što je ta prokleta korona poremetila sve, neke kontinuitete koje su se inače događali u društvu, a i druga stvar, ljudi su nekako izgubili naviku družiti se, trebamo se opet naučiti da možemo mirno razgovarati, šaliti se bez 'maskica' i 'čuda' tako da nisam očekivao da će se nastaviti i kad sam čuo da se ponovo održava, bilo mi je neobično drago. Ipak smo dolazili tu nekih 20 godina, a preskočili smo dvije godine. Najveća vrijednost kolonije je upravo druženje, govorim iz svog kuta promatranja, mislim da ljudi koji slikaju uglavnom to gledaju raditi u samoći svog ateljea gdje su najmirniji, najopušteniji i najkoncentriraniji, ali ovo nitko ne može platiti jer smo ovdje k'o na 'placi', svatko nešto dobacuje, govori, komentira tako da je taj način na koji se družimo zaista opuštajući i to nam godi. Nadamo se da će potrajati, kaže Ligorio te nastavlja:

- Gospar Mato bio bi itekako sretan da nas vidi, on zaista nedostaje, ali važno je da su ljudi koji su bili uz njega nastavili to i krenulo je opet ispočetka pa ćemo vidjeti, valjda ćemo i mi opravdati današnji dan tako da se opet dogodine nađemo na istom mjestu, poručuje Ligorio.

Većina umjetnika već godinama dolazi u Trnovicu na koloniju tako da je postalo gotovo nemoguće pronaći nekoga tko je došao prvi put, ali, ima i takvih primjera: akademska slikarica Karja Tolja prvi put sudjeluje na koloniji i našla je svoje mjesto za slikanje ispod murve, u hladovini, odmah kraj škole.

- Zgodno je, dobro je kad se ljudi druže, pogotovo u ovom smislu jer se ljudi inače malo druže. Treba nam više ovakvih kolonija, doduše, imamo mi lijepih i inspirativnih mjesta tako da to svakako pozdravljam. Bila sam prije na drugim kolonijama, ali evo prvi sam put ovdje.Uvijek je zanimljivo družiti se sa slikarima, uvijek mi je zanimljivo prikupiti različita iskustva, uglavnom su slikari zanimljivi ljudi. Nisu me puno morali nagovarati da dođem, pozvao me svekar Martin Tolja koji bude svake godine tu, i tako sam došla. Inače ne bi znala da se događa. Više slikam u ateljeu, ako se to može nazvati 'atelje', znate kako je to kod nas u gradu, sve su to neki mali prostori, uvijek ti treba prostor gdje ćeš napraviti taj 'svoj nered'. Kako sam usput vidjela makove, odlučila sam se slikati makove. A, inače volim slikati detalje, stare kuće, prozore i vrata napuštenih kuća, vazda razmišljaš što se iza tih vrata i prozora događalo prije 200 godina, to su zanimljivi motivi, navodi Karja koja priznaje kako joj se svidjelo te da će se u Trnovicu vratiti i dogodine.

Sigurno neće biti sama jer će u Trnovicu u pratnji sljedećeg proljeća doći i slikari te će opet 'procvjetati' druženje i slike.