StoryEditorOCM
KulturaDUBROVAČKI UMJETNIK

IGOR HAJDARHODŽIĆ Za svoje brodove koristim "Bosh pumpe", plugove, auspuhe, dijelove traktora i starih kola, a stočna vaga ozbiljan je dio mog broda!

Piše Bruno Lucić
3. kolovoza 2020. - 10:46
Brodovi Igora Hajdarhodžića u sklopu 71. Dubrovačkih ljetnih igara 'zaplovili' su na platou Lazareta gdje ostaju do zatvaranja Festivala - 25. kolovoza, a riječ je o nedavno otvorenoj izložbi "Dubrovnik plovi". Uz njegovu 'flotu' koja je nastala od otpadnih materijala i koja tako slavi reciklažu, zainteresirani mogu pogledati umjetničke fotografije Tomislava Kovačića. Hajdarhodžić je svoja povila izradio u bravarskoj radioni „Puljarević“ u Grožnjanu. Voditelj radione je Srećko Puljarević, a Hajdarhodžić radi sa svojim kolegama: Petrom, Vijekom, Robijem, 'Kigenom'…

image

 
Tonći Plazibat/HANZA Media


- Veliki posao se sastoji u traženju dijelova koji bi bili adekvatni za napraviti brod, a samo varenje ima svoje zakonitosti, hoće li te boljeti oči ili ne jer ne možeš manijakalno variti kao ja, a da to prođe bez posljedica. Imao sam pet ozbiljnih upala očiju samo zato što sam do kraja htio vidjeti kako će djelo ispasti! U tom sklapanju nema prekida, postupak je obrnut od brodogradnje, on ne traje dugo. Na mjestima gdje tražim, a to su otpadi, privatna stovarišta romske zajednice, sajmovi ili ljudi koji kao kolekcionari skupljaju neke predmete vezane uz poljoprivredne strojeve koji imaju dosta sličnosti s brodskim dijelovima… Sakupljanje traje jako dugo, ali sama izrada je neprestana, započinje Hajdarhdožić.

Priznaje kako je varenje i potraga materijala nikada ne prestaju, to je svojevrsno 'lutanje'.

image

 
Tonći Plazibat/HANZA Media


- Imam uske odnose s romskom zajednicom na području Pule koja se bavi tom vrstom otpada, a i sortiranjem. Kroz moj, otprilike tridesetogodišnji odnos s njima, došlo je do toga da oni prave već neke sortaže i već znaju koje dijelove uzimam, jako su spretni u međusobnoj komunikaciji, znaju što mi treba tako da nekada i sami donose i dovoze taj materijal. Teško bih nabrojao koje sve materijale koristim, ima tu dijelova iz mehaničarske radionice, recimo „Bosh pumpa“ iz auta je unutrašnji motor moga broda. Kupujem stare poljoprivredne strojeve tipa plugove, sijačice, dijelove traktora, auspuhe, a u kuhinji ima jako puno stvari koje su u zadnjih stotinjak izgubile svoje vrijednost, na primjer ručni alati. Dijelovi starih kola, gdje se susreću drvo i metal, isto tako su mi interesantni i otkupljujem ih od kolekcionara. S tim stvarima nitko ne zna što bi, a vidim da u njima postoji neka vrijednost. Recimo ima taj vagir za koji je nekada bilo potrebno nekoliko dana da bi se napravio, danas bismo to nazvali „balans štanga“. Masovno ih kupujem i njihove su cijene pet, šest eura. Nedavno sam kupio 60 komada i to smatram velikom vrijednošću, a ustvari taj predmet nema nikakvu vrijednost, objašnjava sugovornik.
Zanimljivosti ne manjka.

image

 
Tonći Plazibat/HANZA Media


- Najčudnije mi je bilo kad sam shvatio da je stočna vaga ozbiljan dio mog broda i kad sam krenuo u potragu za stočnim vagama po Hrvatskoj. Shvatio sam da je kod nas obrnuto: bojao sam se da ih nigdje nema, ali ne - svugdje ih ima! U Hrvatskoj postoje stotine odbačenih stočnih vaga koje nitko ne želi baciti, a ja ih sve želim kupiti jer su mi oni izvanredna baza za početak izgradnje broda, napominje Hajdarhodžić.

Predmeti koji koriste iza sebe imaju određene slojeve prošlosti.

- Pokušavam sačuvati tu poetiku tih radničkih brodova, tegljača, remorkera, minopolagača… Dakle, oblici su bliski parobrodima iz prvih 30 godina 20. stoljeća zato rijetko upotrebljavam predmete koji su ispod 80 do 150 godina starosti. Zbog toga možda i postignem autentičnost jer starost materijala se uvijek osjeti pogotovo ako su tu predmeti iz raznih sfera iste generacije. Na to pazim i ne upotrebljavam ništa osim predmeta veće starosti, pojašnjava umjetnik.

image

 
Tonći Plazibat/HANZA Media


Materijal koji nabavlja ima i cijenu.

- Sa smećem, s otpadom je u čudno. U Hrvatskoj se otpadno željezo može kupiti za 2 kune po kilogramu. Teško se kupuje jer otpad više ne prodaju kao ranije niti mijenjaju s privatnicima niti imaju ikakav osjećaj o tome hoćeš li ti od toga napraviti brod ili ćeš ti to pretopiti u nešto drugo. Radi se o tvojoj spretnosti i poznavanju tog svijeta, a ja jesam možda 'kralj smeća'. Znam tko sve u Hrvatskoj ima tih stvari, meni je to jednostavno, kao da dolazim u Ikeu - sve je sortirano, a ja uzimam baš ono što mi treba i to se vrlo brzo završi. Jedan brod na sebe 'navuče' jako puno tih antikviteta tako da to u proizvodnji nije jeftino - niti u satima rada niti u donesenom materijalu, kazuje tvorac brodova.

Plovila teže između 150 i 600 kilograma, a u Dubrovniku su izloženi manje-više oni lakši, a oni teži su izloženi u Grožnjanu.

Mnogi istarski gradovi iskazali su interes za kupnjom Hajdarhodžićevih djela, isto tako postoji i interes u Zagrebu, ali umjetnik nije zainteresiran za 'masovnu prodaju'. Prodaja već jednog broda omogućuje mu da živi dalje na način, kako sam veli, s 'kratkom marendom s mortadelom'. Iznenađen je interesom, a dodaje da mu novac nije najvažniji, važna je zato ekološka komponenta.

- Možda nisam toliko ekološki osviješten koliko sam svo to smeće skupio na jedno mjesto. Ako staviš 200 kilograma smeća u nešto što ima neki oblik onda to jest neki ekološki postupak, budući da te stvari više neće trebati biti pretopljene i bačene, nego će u toj formi nadživjeti sviju nas, komentira umjetnik.

image

 
Tonći Plazibat/HANZA Media


Sve donedavno, Hajdarhodžić je punih 37 godina na Lokrumu za djecu održavao „Malu školu brodogradnje“. Žalosti ga odnos prema umjetnicima u rodnom gradu.

- Mislim da svi mi ili na krivi način ili nikako ne valoriziramo što se kod nas dešava i vrijednost ljudi koji nam dolaze ili odlaze je pitanje naše krive strategije. Ovdje nitko nije dobrodošao, a ako se bavimo umjetnošću onda znamo da živimo u gradu gdje na trgu ne svira umjetnik, već Thompson. Da sam ja gradonačelnik Dubrovnika, svirao bi Pink Floyd! Dubrovnik ima jako puno građana, publike koja razumije što se dešava, ali nema strategije kojoj bi umjetnost išta značila. Zamislite da na Stradunu ima tri ateljea?! Ili da Dubrovnik ima kvalitetnu akustičnu glazbu ili nešto slično… Ne, imat će nekakvo 'tehno-klepanje', nekakve budalaštine, imat će suvenirnice kakve su na austrijskim benzinskim pumpama, ali neće imati umjetnost u nijednom obliku kao strategiju - dok god budemo ima li takvu vlast koja nema osjećaja za to niti ih to zanima. Dubrovnik je Grad kojeg zanima profit, a da ga stvarno zanima profit, bavio bi se time da promovira umjetnike, kaže Hajdarhodžić koji je zadnji put sudjelovao na Igrama kao glumac, a sad se vratio kao autor izložbe.

- Puno mi se bolje čini da se bavim nečim što ima neku vrijednost nego da se bavim kazališnim predstavama koje nemaju nekakvu vrijednost niti imaju utjecaj niti su neovisne o politici tako da nisam baš nešto tužan što nisam među glumcima. Premda je malo čudno da ne mogu ni statirati sa završenom Akademijom, imao sam i nagrade kao glumac, snimio sam 20 filmova, ali ne zanima me taj svijet, ne mislim da ima ikakav utjecaj na ono što nam se događa, ne mislim da umjetnost ne daje ikakve odgovore na to, mislim da je kupljena, utišana, ponižena i ostaje samo ono što možeš napraviti sam, veli Hajdarhodžić.

image

 
Tonći Plazibat/HANZA Media


​U sklopu izložbe održat će se i posebna radionica za dame i djevojke, a voditelj radionice je Srećko Puljarević.

- Radi se zapravo o tehnološkom napretku. Nedavno sam bio u jednom dućanu u Holandiji gdje imaju posebni alati za žensku ruku, umanjeni, jednako jaki, ali puno spretniji. Žene se sve više odlučuju na to da sami preuzmu stvar u svoje ruke i to je zanimljivo. Desilo mi se više puta da su u Grožnjanu ljudi dolazili, djevojke su pokazale interes, a ispalo je da i ovdje u Dubrovniku postoji taj interes. Varilac nije baš bio ženski posao, a ako ima interes - neka dame budu varioci! To je mali eksperiment, ali bit će zanimljivo! Radit ćemo dva broda, materijal smo pripremili, radit ćemo u lađi od Lazareta, u Art radionici Lazareti, radit ćemo tu 'školu elektrozavarivanja za dame', ističe Hajdarhodžić.

I kćer Gita pokazuje interes za očev umjetnički rad.

- Moja kćer i ja smo jedanput izbačeni s brodogradilišta jer je direktorica brodogradilišta načula da neko dijete od šest godina hoda među dizalicama tako da su njezina iskustva oko varenja i ostalih grubih poslova utkani u njeno djetinjstvo. Isto tako, malo kad puta me vidjela bez čekića, pile i svih tih stvari tako da je i ona dio te priče, sve to razumije i sudjeluje. Bila je u radioni, učila je kako će raditi s kompresorom tako da i sama obavlja te neke lakše poslove kad je već s nama u društvu. Kod nas u familiji je umjetnost 'epidemija'. Ima nas dvadesetak koji se bavimo raznim umjetnostima, nije da baš previše surađujemo… Drugo krilo moje obitelji, gdje su Dedići, zapravo je tamo dosta jaka ta likovna scena, Arsen je bio dosta ozbiljan slikar, njegova Sandra u Americi ima veliki likovni uspjeh kao slikar minijaturist i sva ta djeca koja su se pojavila u našoj familiji su radikalniji u tome da budu umjetnici nego mi stariji. Svi smo se miješali s umjetnicima, jedni s drugima, dok nije došlo do te umjetničke 'pandemije' u familiji. A imamo jednoga koji nije završio akademiju, prepričava Hajdrahodžić.

image

 
Tonći Plazibat/HANZA Media


Iz cijeloga svijeta je dobio pozive da izlaže svoje brodove, u 'svojoj bazi', u Grožnjanu priprema novu izložbu i najviše je su za to zaslužni tamošnji gradonačelnik i voditelj gradske galerije „Fonticus“ Eugen Borkovsky, a radi još jednu izložbu „Ex tempora“ koja je rujnu, riječ je o automobilima s prikolicama, motorima, biciklima, kamionima… Priča je to o vozilima.

- Želim tu našu ovisnost o prijevozu, želim ponekad ismijati taj fetišizam. Radio sam Harley Davidsone na bazi običnih skutera, ali sam ih radio da bih pokazao kako se ljudi prave važni s tim motorima, pogotovo kad dolaze u Grožnjan. Ali, zapravo, Grožnjan je grad bicikala i motora, svi dolaze, svi voze i cijela je Istra ovisna o vozilima. Doveo sam tamo razne oldtimere, automobile s prikolicama, motore, mopede i svi se opet vremenski smještaju u prvih 30 godina 20. stoljeća, samo sam ih razvrstao po onome što ljudi rade. Auto kao maslinar, kao vinar, kao medar… Rasporedio sam ih i po djelatnostima ili po nekim službama pa sam napravio 'pomorsku policiju Grožnjan' odnosno motor Harley Davidson koji nema veze s mozgom jer to nije pomorski grad, dodaje Hajdarhodžić.

Uglavnom, brodovi mu ostaju permanentna preokupacija i samo je pitanje vremena i okolnosti gdje će sljedeće s njima umjetnički zaploviti!

image
Tonći Plazibat/HANZA Media
26. travanj 2024 00:20